Što čovjeka tjera da ubije? Što to mene tjera da ubijem? Otkud taj stravičan i nepoznat poriv da nekome smrskam glavu, zabijem nož u prsa ili ga jednostavno zadavim? Ruke mi se tresu dok ovo pišem. Trnci mi prolaze tijelom. Osjećam kao da ću iskočiti iz vlastite kože. Mislim da neću izdražati još dugo. Želja je nevjerojatna. Plazi mi umom i ne da mi razmišljati. Ne pretpostavljam moguće posljedice, samo želim utažiti žeđ. Jesam li oduvijek bila takva ili sam tek sada ugledala svoje pravo lice? Jesam li ubojica? Mogu li uzeti nečiji život, jesam li ja za to sposobna? Najgore od svega je to što jedini strah koji imam je taj da nisam sposobna. Jer, što sam ja onda, ako nisam ubojica? Osjećam da ću učiniti nešto impulzivno, naglo, neplanirano i sve će propasti. Izgubljena sam. Ne nalazim se više nigdje. Ljude koje znam ne poznaju mene. Ne znaju zapravo kakva sam. Nekad bih željela da znaju. Da više ne moram glumiti. Ne da mi se. Predugo to radim i maska više nema svoju funkciju. Umjesto da štitim sebe, štitim vas, od sebe same. Kako patetično! Oduvijek sam znala glumiti savršenu dramaqueen. Pokažeš ljudima da si malo gluplji od njih i sva su ti vrata otvorena. Ubila bih svakoga tko me natjerao da glumim. Nažalost, prva sam u redu, jer sama sebi najviše štetim. Moram se pribrati. Drugog izlaza nemam. Kao da znam što moram učiniti i svijest se s tim pomirila. Trebam samo biti smirena.. duboko udahnem, uzmem metalnu šipku, sakrijem se u mračnu ulicu, podignem ju iznad glave i čekam. Prolazi neka žena. Žuri se negdje. Mislim da me osjeća, mislim da zna da sam ovdje. Moj luđački pogled ju prati. Mirišem ju. Ima sladak miris. Gotovo da ju mogu progutati. Okreće se ali me ne vidi. U mraku sam. Nastavlja hodati. Ja ju pratim. Osjećam kako joj adrenalin raste. Tresem se. Zna da sam ovdje. Prvi udarac u potiljak, da ju srušim na pod. Sad je lakše. Udaram gdje stignem. Krv pršti po mome licu. Oblizujem usne. Krv mi je u ustima. Topla je, ali se brzo hladi. Udaram šipkom po glavi. Lubanja puca. Tup zvuk. Srce mi se polako umiruje. Nisam sigurna koliko dugo udaram. Glave gotovo više da nema. Udaram po tijelu. Mekše je. Udarci ljepše sjedaju. Lomim kosti. Tek sad pomišljam da je mrtva. Ispuštam šipku iz ruku i saginjem se. Uzimam ju za ruku, krvava je. Mazim se njenom rukom po svome licu. Razmazujem krv. Molim za oprost. Odlazim.
«Dobro je, Marina..» čujem glas. Sjedim. Ne osjećam više vrijeme. Ustajem, odlazim do prozora i skačem. Petnaest katova je više nego dovoljno.
Marina je morala umrijeti. Ispunila sam njenu želju. Da zaštitim sebe morala sam ju ubiti. Postajala je previše glasna. Jedno tijelo je premalo za nas dvije. Tiho je bez nje. Čujem svoje misli kako odzvanjaju. Mislim da mi nedostaje.
( ... )
Post je objavljen 19.12.2005. u 20:51 sati.