01.03.2005., utorak
...
U staroj i prašnoj sobi sjedio je N. za svojim radnim stolom i plakao. Noć je već bila pri kraju i činilo se kao da će svaki tren svanuti. Usprkos prljavštini soba je izgledala uredno. Radni stol, fotelja, velika polica s knjigama i mala stolna lampa. N. se ustao, napravio par koraka, obrisao lice o rukav i počeo razmišljati. «Možda ipak postoji neki način… možda se nekako iz ovoga mogu izvući… znam da je rješenje tu, pred mojim očima…», nervozno se igrao prstima i lice koje je nekad bilo lijepo poprimilo je užasnu grimasu. Više ga se nije moglo prepoznati. Već je danima boravio u toj sobi. Zaboravio je i na glad i na žeđ. Pokušavao je dokučiti na koji način bi mogao sve to završiti. Ubijalo ga je čekanje. Točno na minutu je znao kad će doći taj trenutak kojega se toliko bojao. Ponovo se vratio radnom stolu i knjigama. Sjeo je, primirio se i nastavio. «Ako do sada nisi našao način kako ćeš uspjeti u slijedećih sat vremena?», javljao mu se glas neuspjeha. Bio je potpuno umoran i kraj mu se toliko činio neizbježan da se gotovo pomirio s tim. Gotovo, ne potpuno, zato je i sjedio tražeći odgovor. Sve je počelo prije točno pedeset godina. N. je bio čovjek kojemu život i življenje nisu išli od ruke. Bio je izrazito inteligentan, ali nikad nije znao to sasvim upotrijebiti. Volio je knjige i one su ga držale na životu. Nije imao prijateljâ, nije imao djevojaka. Ljudi su ga obično zaobilazili u velikom krugu. Osim jedne osobe. N. se nikada nije mogao sjetiti kada je upoznao V.-a. Sjeća se samo da je stupio u njegov život i da je tada sve postalo nekako drugačije, maglovito, moglo bi se reći. I te noći, prije točno pedeset godina, kao da je bio u nekom transu. Sjedio je s V.-om i razgovarao. Ne sjeća se koliko je razgovor trajao, mogao je trajati minutu i mogao je trajati godinama. V. je polako počeo: «Znaš, ljudi prolaze kroz život ne znajući kako ga iskoristiti. Ubijaju se u poslu, kod kuće su nezadovoljni, ne shvaćaju da mogu sve promijeniti samo jednim potpisom.»Taj razgovor se dogodio prije pedeset godina, tu je večer N. potpisao ugovor s Vragom i život mu se promijenio. Imao je sve što je htio. Na pedeset godina. I večeras je bio dan isplate. N. je već nekoliko godina radio na rješenju svog problema. Te večeri je vidio izlaz, samo ga je morao uhvatiti. Kad je vrag došao, N. je bio spreman. Pripremio je obred sjeo i čekao. Vrag je bio točan. U pet sati i četrdeset i tri minute stajao je na vratima. «Idemo.» rekao je vrag. N. je skupio snagu i započeo obred. Soba se napunila gustim dimom dok je N. govorio na obrnutom latinskom. Vrag je napravio čudnu grimasu i iza njega se otvorila pukotina u prostoru. «Napravio si pogrešku», rekao je mirno N., «namjerio si se na krivog bibliofila.» Portal se potpuno otvorio i uvukao vraga u nj. N. je urlao od smijeha i sreće. Nije sam sebi mogao povjerovati. On je čovjek koji je nadmudrio vraga. A zašto ne? I tako je sve pisalo u knjigama. Sjeo je u fotelju i zaklopio oči. Osjećao je mir. «Ako si završio s cirkusom, možemo poći.» rekao mu je vrag. «Kako… ali… gdje… ma koji vr…» mucao je N. Nikako nije mogao shvatiti kako nije uspjelo. Napokon se pokušao sjetiti noći potpisa. «Ti si me zbunio! Prevario! Ja se te noći uopće ne sjećam! Nešto si mi napravio! Ne bih drugačije potpisao!» urlao je N. «To što se ničeg ne sjećaš je stvar tebe i tvog malog, mizernog uma koji te pokušava zaštititi.» mirno mu je odgovorio vrag. «Pokušavaš okriviti nekog drugog, a za sve si sam kriv. I sad se pokušavaš izvući. Koliko imaš godina, mislim, s onim što sam ti ja dao? Osamdeset, devedeset? JA sam ovdje od početka vremena, i ti bi MENE pokušao prevariti?… Smiri se i idemo, dug je put pred nama.» |
