19.02.2005., subota
L.-ova priča
Te večeri, kad je L. ubio svoju posljednju žrtvu, mjesec je već zašao za oblake i noć je bila tamnija nego obično. L. se dovezao u svom crnom audiu na benzinsku crpku, malo ranije nego što je bilo dogovoreno. Zapalio je cigaretu i pričekao. Otpuhivao je dimove i razmišljao što će raditi ostatak večeri, jer, kako je on planirao, bit će gotov za ne više od pola sata. L. je bio izrazito realan čovjek, obavljao je posao plaćenog ubojice vrlo pomno i profesionalno. Nikad nije dopuštao osjećajima da prevladaju. Smatrao je da su oni slabost koji te mogu stajati i novaca i vremena. Takav način razmišljanja mu se mogao pročitati na licu i zato je L. imao mnogo klijenata, često su ga unajmljivali i nikad se nije znalo točno koliki broj žrtava zapravo postoji. Govorilo se o pedesetak ljudi, a vjerojatno je bilo i više. L. nije dugo čekao. Ubrzo se dovezao srebrni mercedes te je L. izašao i krenuo prema autu i čovjeku u njemu. Hodao je umjereno brzo, elegantno. Potpuno smireno je pogledao oko sebe uvjerivši se da nema svjedoka. Prišao je svojoj žrtvi, uljudno ju pozdravio, ugurao u auto i zadavio. «Mnogi ljudi ne znaju da kad pokušaš ubiti osobu davljenjem treba ti dobrih deset – petnaest minuta», pomislio je L. u sebi gledajući beživotno mršavo truplo. I taj mrtav čovjek gledao je L.-a svojim mrtvim očima punima straha. L. je bio snažan i bez ikakve je muke prenio tijelo u WC benzinske postaje. Postavio ga je iza vrata. Volio je tako namještati svoje žrtve da ih nalaze, kako ih je L. zvao, «obični civili». Često je znao ostati i gledati zaprepaštena i užasnuta lica kada bi otkrila truplo. Ovaj put je morao otići jer je već imao nešto drugo dogovoreno. Sjeo je u auto i odvezao se. U to su vrijeme iz dućana izlazila četiri mladića. Smijali su se, šalili i naguravali. Jedan od mladića se toliko smijao da se točno ispred ulaza u WC spotaknuo i zateturao gurnuvši snažno vrata koja su se, uz snažan tresak trupla, koje je bilo naslonjeno, otvorila. Svi su stali kao ukopani i gledali u prizor mrtvog čovjeka. Nije prošlo puno vremena i jedan od njih je konačno progovorio dok mu je glas podrhtavao: «Ubio si ga! Ne mogu vjerovati, ubio si ga!» Uskoro su svi počeli paničariti. Nisu ni sanjali da će im večer ovako završiti. Odmah su shvatili da policiju ne mogu pozvati jer su svi bili malo pripiti. Uostalom tko bi im povjerovao da je sve ovo nesretan slučaj. Na kraju su odlučili odnijeti truplo i negdje ga se riješiti. Spremili su ga u prtljažnik i odvezli se dalje od benzinske postaje. Vozili su se neko vrijeme i svađali se gdje će ga ostaviti. Na kraju su ga samo ispustili i ostavili na cesti. Zakleli su se da ovo nikome nikad neće spominjati. Vozili su se dalje i tako prošli pored auta koji je dolazio iz suprotnog smjera. U njemu su sjedili muškarac i žena. Ona je bila njegova ljubavnica i upravo mu je obavljala felacio. Vraćali su se iz motela i ovo je bio način pozdravljanja. Muškarac je već polako počeo žmirkati i skretati u suprotnu traku. Uzbuđenje mu je poraslo i gotovo je došao do vrhunca kad je osjetio da je nešto pregazio te odmah nakon toga stravičnu bol. Zaustavio je auto i počeo ispuštati čudne krikove. Nakon što je došao sebi počeo je vikati na svoju ljubavnicu: «Kako si me mogla tako ugristi? Pa, jesi li ti normalna? Trebaš paziti na takve stvari!» urlao je. «Oprosti, ali nisam kriva ti si zapravo nešto pregazio i zato sam ja… ovaj… ma znaš…», ispričavala mu se i pogledala u to što su pregazili. Polako su se primaknuli truplu. «Je li to čovjek? Je li mrtav?», s nevjericom ga je upitala. On ga je dotaknuo i potvrdio čega su se bojali. Počela je plakati i paničariti. Kako će objasniti zašto su zajedno, sve će se saznati, ona ima muža, a on ženu, završit će u zatvoru… Milijardu razloga zašto prešutjeti. Iako još uvijek pod bolovima umirio ju je i rekao joj da će ga negdje maknuti. Unio ga je u auto i odvezli su se dalje. Nitko nije progovorio niti riječi više. Nisu mogli vjerovati da se baš to njima događa. I on i ona su odlučili, sami za sebe, da se više neće viđati. Prišli su velikom parkingu pokraj trgovačkog centra. Izašli su iz auta i, koje li sreće, autu pored njihovog je bio otključan prtljažnik. Nije bilo ljudi pa su bez problema premjestili truplo. Odahnuli su i otišli svaki svojoj kući. L. je izašao iz kafića, sjeo u svoj crni audi i krenuo prema svom stanu. Iako mu se to nije moglo vidjeti na licu, bio je jako umoran. Razmišljao je o svom poslu i nekako mu se činilo kako je već stvarno prestar i kako bi trebao otići u mirovinu, smiriti se. I tako ima dovoljno novaca. Zaustavila ga je prometna policija. Navodno je prebrzo vozio. «Upravo sam ubio čovjeka!» pomislio je u sebi i zlobno se nasmijao pruživši prometnu i vozačku. «Molim vas možete li pokazati prvu pomoć?» uljudno je upitao policajac. L. je bez ikakvog straha i pomalo se dosađujući odgovorio: «Da, nema problema, u prtljažniku je.» Izašao je iz auta i otvorio ga, na njegovo zaprepaštenje bio je otključan. Slijedeće, čega se L. sjeća, jest da su ga policajci bacili na pod i uhitili, a jedino što je vidio bile su mrtvačeve oči, pune straha, i usne na kojima se pojavio maleni smiješak. |
18.02.2005., petak
|
|
04.02.2005., petak
Demon
Nikad nije vjerovala u bajke. Ipak, nešto joj je uvijek govorilo da će njen život biti drugačiji. Upoznala ga je jedne večeri dok se vraćala kući s posla. Ulica je bila potpuno prazna, a on kao da ju je čekao. Bio je naslonjen na zid i gledao ju je. Osjećala je tjeskobu koračajući prema njemu, ali nije mogla drugačije nego da prođe pored tog čovjeka omotanog u crno. Bilo ju je strah i samo je mislila na to da stigne do kraja ulice, na svjetlo. Nije uspjela. Odjednom joj je zapriječio put. Stala je kao ukopana. Približio joj se polako i primio ju za lice. Ruke su mu bile hladne. Gledala ga je i vidjela je samo njegove velike tamne oči. Bile su prekrasne i zastrašujuće. Pokazivale su iskonsku mržnju i bijes. Bila je uvjerena da su ovo njeni posljednji trenuci na ovom svijetu. Pogledala ga je spremno. Suza joj se spustila niz obraz i to je sad bio jedini znak njenog straha. Pustio ju je kao opečen. Izgledao je kao da se bori sam sa sobom. Ruke su mu se počele tresti, a lice mu je prešlo u grimasu nevjerice. Zateturao je i pobjegao u noć. Vidjela je samo njegov dugački tamni ogrtač. Ni sama ne zna kada je i kako stigla kući. Živjela je sama i nije imala kome reći što joj se dogodilo. Čudno se osjećala. Bojala se, ali ga je ipak željela ponovo vidjeti. Nekoliko dana nije izlazila iz stana. Javila je na posao da je bolesna i da nikako ne može doći. Večeri je provodila uz prozor nadajući se da će ga vidjeti. Nije ga vidjela. Već je i sama počela vjerovati da se zapravo nikada nisu sastali. Bila je u krivu. Jedne večeri je opet gledala kroz prozor tražeći ga. Dah joj je zastao, jer ga je ugledala. Brzo je navukla zavjesu jer se prepala. Sama je sebi govorila da se zabunila, ali nikako nije mogla maknuti osjećaj da ju je gledao ravno u oči. Kako je samo znao gdje živi. Osjetila je da se trese, ali joj znatiželja nije dala mira. Pogledala je ponovno kroz prozor a njega nije bilo. Odahnula je jer je pomislila da joj se samo učinilo. Okrenula se, a srce joj je počelo tući kao nikad prije. Šalica koju je držala u ruci pala je na pod i razbila se. Ugledala ga je u svojoj sobi, onako tamnog i prekrasnog. Stajali su nepomično nekoliko trenutaka dok on nije odlučio progovoriti, nije znala hoće li vrištati od straha ili ga još više zavoljeti. Glas mu je bio zastrašujuć. «Ja sam demon. Trebao bih te moći ubiti jer je to u mojoj iskonskoj biti. Ali ne mogu.» govorio je i nervozno koračao. «Ti si nekako posebna…», ovdje je zastao i primio ju za ruku. Poljubio ju je i ona se nije opirala. Po prvi put u životu osjećala je kako je kad ju netko voli bezuvjetno i toliko strastveno. Vodili su ljubav cijelu noć i on je pred zoru otišao. Vratio se i slijedeće večeri. Rekao joj je da mržnja u njegovom srcu polako nestaje i da po prvi put osjeća nekakvu toplinu. «Moja ljubav te liječi, uz mene ćeš voljeti i biti voljen.», rekla mu je nježno. Pogledao ju je s nevjericom. I dalje nije mogao vjerovati što mu se događa. Zgrabio ju je i pokušao zatomiti osjećaje. «Nemoj se boriti, prepusti se meni.», rekla je. Izgledao je kao da ga hvata vrtoglavica. Izašao je iz njenog stana i otišao u noć. Nije se vraćao nekoliko mjeseci i bila je ozbiljno zabrinuta za njega. Znala je da ga može izliječiti sa svojom ljubavi, željela je to. Vratio se jedne noći. Izgledao je potpuno izmučen kao da su se dva demona u njegovom tijelu borila za prevlast. Poljubio ju je, a zatim stavio ruke oko njenog vrata i počeo ju daviti. Zaplakala je i počela se gušiti. Ponestajalo joj je zraka i svakim novim trenutkom je shvaćala da ju neće pustiti, shvaćala je da će ju ubiti. Sklopila je oči i pomirila se sa smrću. Mrtvo tijelo je palo na pod, a on ju je pogledao i hladno rekao: «Da, sad sam potpuno izliječen, hvala ti.» |
