Nikad nije vjerovala u bajke. Ipak, nešto joj je uvijek govorilo da će njen život biti drugačiji. Upoznala ga je jedne večeri dok se vraćala kući s posla. Ulica je bila potpuno prazna, a on kao da ju je čekao. Bio je naslonjen na zid i gledao ju je. Osjećala je tjeskobu koračajući prema njemu, ali nije mogla drugačije nego da prođe pored tog čovjeka omotanog u crno. Bilo ju je strah i samo je mislila na to da stigne do kraja ulice, na svjetlo. Nije uspjela. Odjednom joj je zapriječio put. Stala je kao ukopana. Približio joj se polako i primio ju za lice. Ruke su mu bile hladne. Gledala ga je i vidjela je samo njegove velike tamne oči. Bile su prekrasne i zastrašujuće. Pokazivale su iskonsku mržnju i bijes. Bila je uvjerena da su ovo njeni posljednji trenuci na ovom svijetu. Pogledala ga je spremno. Suza joj se spustila niz obraz i to je sad bio jedini znak njenog straha. Pustio ju je kao opečen. Izgledao je kao da se bori sam sa sobom. Ruke su mu se počele tresti, a lice mu je prešlo u grimasu nevjerice. Zateturao je i pobjegao u noć. Vidjela je samo njegov dugački tamni ogrtač. Ni sama ne zna kada je i kako stigla kući. Živjela je sama i nije imala kome reći što joj se dogodilo. Čudno se osjećala. Bojala se, ali ga je ipak željela ponovo vidjeti. Nekoliko dana nije izlazila iz stana. Javila je na posao da je bolesna i da nikako ne može doći. Večeri je provodila uz prozor nadajući se da će ga vidjeti. Nije ga vidjela. Već je i sama počela vjerovati da se zapravo nikada nisu sastali. Bila je u krivu.
Jedne večeri je opet gledala kroz prozor tražeći ga. Dah joj je zastao, jer ga je ugledala. Brzo je navukla zavjesu jer se prepala. Sama je sebi govorila da se zabunila, ali nikako nije mogla maknuti osjećaj da ju je gledao ravno u oči. Kako je samo znao gdje živi. Osjetila je da se trese, ali joj znatiželja nije dala mira. Pogledala je ponovno kroz prozor a njega nije bilo. Odahnula je jer je pomislila da joj se samo učinilo. Okrenula se, a srce joj je počelo tući kao nikad prije. Šalica koju je držala u ruci pala je na pod i razbila se. Ugledala ga je u svojoj sobi, onako tamnog i prekrasnog. Stajali su nepomično nekoliko trenutaka dok on nije odlučio progovoriti, nije znala hoće li vrištati od straha ili ga još više zavoljeti. Glas mu je bio zastrašujuć. «Ja sam demon. Trebao bih te moći ubiti jer je to u mojoj iskonskoj biti. Ali ne mogu.» govorio je i nervozno koračao. «Ti si nekako posebna…», ovdje je zastao i primio ju za ruku. Poljubio ju je i ona se nije opirala. Po prvi put u životu osjećala je kako je kad ju netko voli bezuvjetno i toliko strastveno. Vodili su ljubav cijelu noć i on je pred zoru otišao. Vratio se i slijedeće večeri. Rekao joj je da mržnja u njegovom srcu polako nestaje i da po prvi put osjeća nekakvu toplinu. «Moja ljubav te liječi, uz mene ćeš voljeti i biti voljen.», rekla mu je nježno. Pogledao ju je s nevjericom. I dalje nije mogao vjerovati što mu se događa. Zgrabio ju je i pokušao zatomiti osjećaje. «Nemoj se boriti, prepusti se meni.», rekla je. Izgledao je kao da ga hvata vrtoglavica. Izašao je iz njenog stana i otišao u noć. Nije se vraćao nekoliko mjeseci i bila je ozbiljno zabrinuta za njega. Znala je da ga može izliječiti sa svojom ljubavi, željela je to. Vratio se jedne noći. Izgledao je potpuno izmučen kao da su se dva demona u njegovom tijelu borila za prevlast. Poljubio ju je, a zatim stavio ruke oko njenog vrata i počeo ju daviti. Zaplakala je i počela se gušiti. Ponestajalo joj je zraka i svakim novim trenutkom je shvaćala da ju neće pustiti, shvaćala je da će ju ubiti. Sklopila je oči i pomirila se sa smrću. Mrtvo tijelo je palo na pod, a on ju je pogledao i hladno rekao: «Da, sad sam potpuno izliječen, hvala ti.»
Post je objavljen 04.02.2005. u 18:18 sati.