Na dan kad sam odlazila su mi svi govorili da iz stana pokupim sve. Njemu ostaje stan koji sam ja našla i koji ja napuštam. Uzmi mu sve Na putu, sve!!! Nisam. Pokupila sam samo one stvari koje sam ja platila i imala prije nego što sam ga upoznala. Sve sam mu ostavila, a kasnije se uspostavilo da sam ostavila i neke svoje stvari koje su bile plaćene mojim novcem i nikada mi nisu vraćene. Ali to su stvari. Kupiti ću ih još jednom i biti će još ljepše.

Rekao je da naš prekid nije zbog novaca.

5300 kuna je uplatio tri dana nakon prekida na moj račun pod opisom da je to moja polovica.

5300 je pljuski koje sam primila kada sam vidjela taj novac na svom računu.

5300 kuna je odredio da je vrijednost naših dvije godine zajedničkog života. To je cijena mog života u te dvije godine.

5300 načina da me ponizi i da pomislim da sam bila samo jeftina kurvetina koja je živjela s njim.

5300 kuna za koje je mislio da je polovica naših ulaganja... way off.

5300 kuna s kojima mi je poručio da je on sada miran.

5300 razloga kojima mi je pokazao da je taj prekid bio itekako potenciran novcem.

5300 kuna koje sam morala uzeti i platiti svoje preglede jer nisam imala izbora. Time je to prihvaćanje novaca bilo 5300 novih udaraca.

5300 kuna koje ću mu vratiti jer takvim sebičnim osobama novac treba više nego meni.

5300 razloga kojima me nije uvjerio da je bio velikodušan čovjek i da mu nije stalo do novaca.

5300 je dokaz svima onima koji su me upozoravali da je škrt i da nije za mene.

5300 razloga zašto više ne vjerujem muškarcima i zašto ih ne puštam u svoj život.

5300 razloga zašto ne puštam niti jednog muškarca u svoj stan jer je on uređivan mojim teškim radom, moja je oaza mira koju više nitko neće povrijediti.

5300 je razlog zašto je škrtost mana koja me može odbiti kod svakoga u sekundi.

5300 je razlog zašto sam se zaklela da više nikada neću o nikome ovisiti.

5300 je razlog zašto ne prihvaćam ničiju pomoć pa čak i kada mi je očajnički potrebna.

5300 je vrijednost koja je dirnula u moje dostojanstvo i gurnula me na dno.

5300 razloga što sam se osjetila glupačom koja nije znala koga ima uz sebe. I nije slušala upozorenja.

5300 poniženja koje sam zbog njega osjetila u zadnjih nekoliko mjeseci.

5300 je zadnji podsjetnik na njega.

5300 kuna je skoro moje dvije plaće. 5300 mi trenutno zvuči kao plaća koju bih čak sa svojom diplomom i radnim iskustvom odmah uzela.

5300 je zadnji podatak koji ću o njemu podijeliti na ovoj stranici i pokušati se pomiriti sa onim što smatram svojom sramotom.

5300 je trenutak u kojem sam počela pisati blog i odlučila da mi stranci mogu dati podršku i da će me možda razumjeti. Tako je i bilo. Hvala svima na tome!

I na kraju...

5300 kuna je cijena njegove savjesti i cijena njegovog sna. Kada tako gledam, to je zbilja malen novac. Jer moja savjest i moj san nemaju cijenu...

Moram prvo reći zakaj ja pišem blog. Eto, to mi umjesto psihića dobro dođe. Jerbo bi kvalitetnog plaćala, a blaženi HZZO bi mi dao nekog nadrkanog i pomalo iscprljenog psihića kojeg iskreno boli dupe za mene. A pišem od najmanjih nogu. Jer sam se samo tako uspjela izraziti kako želim. I koliko sam god htjela živjeti od pisanja, nisam uspjela. A novinarstvo mi se u ovoj zemlji ogadilo.

Drugo, nakon svih sranja koje sam prošla u zadnjih pa skoro godinu dana sam shvatila da uopće svoje vrijeme neću trošiti na mržnju. U početku sam bivšem htjela barem da pokupi neku malu spolnu bolest ili da naleti na pravog zmaja pa da vidi kaj je temperament... Ili u najmanju ruku da vidi kak je to kad te netko zajebe... A onda sam shvatila da je to uludo trošenje energije... Zašto bih mrzila svoju prošlost kada mogu sada i ovdje uživati u sadašnjosti?

Pa sam si zadala neke zadatke. Svakoga dana moram napraviti nešto dobro. Ne treba biti materijalno, jer istini za volju zarađujem toliko malo da kad pokrijem režije mi ostaje puka sirotinja na računu. Može biti samo da kažem lijepu riječ ili napravim lijepu gestu. Eto, tek toliko. Jučer sam se nasmijala jednom starcu u redu u pošti , jedan sam dan pomogla baki da spakira na blagajni stvari u vrećicu, svom susjedu koji skuplja boce jednom mjesečno dam vrećicu s bocama jer ima manje od mene. I nisam promjenila svijet i ne radim čuda. Ali se osjećam bolje. I to zato kaj manje energije gubim na to nego mrzeći nekoga.

U te odluke spada i blog. Ako imam kaj lijepog napisat na nečiji post, napišem. Ak nemam, ak pročitam nekaj kaj me uzruja, zgasim blog i odem dalje. Nemam potrebu vrijeđat i govorit ljudima da su stoka i da su u krivu. I onda čitam komentare i neki se blogeri tam kolju i govore si sve i svašta . A ja to ne kužim... Moj blog je moja stranica. Na nju možeš doći, možeš komentirati što te volja. Pa čak i kad napadaju moj način razmišljanja i života (brate, što me neki opraše na prijateljstvo s povlasticama) ne brišem komentare i iskreno me boli guzica. Jer me ti ljudi ne poznaju. Jer ne znaju kakva sam, ne znaju što radim i kak dišem. Ekstremni govor mržnje bi obrisala, a da sam nekak tolerantna na sve pokazuje činjenica da čak nisam ni obrisala onog Štita kad me zaspamal ko oni kaj mi nude veći penis svakog ponedjeljak na mail. Ne znaju ljudi kako izgledam, ne znaju moje probleme i moje prijatelje. Što se njih tiče, da sam im drito u tramvaju pred nosom, neće imat pojma tko sam. Možda je i bolje ak me se hejta na ovim stranicama i pod komentarima, ak im to pomogne da im dan bude ljepši, samo udri.

Ali moj blog i komentari na njemu su još i mila majka kakve čitam po tuđim blogovima. Kod nas se naša država podjelila na lijevo i desno, na ustaše i komunjare... I ako si lijevo, po nekom uvjerenju si komunist i jugonostalgičar. Ak si desno si šovinist ili hodaš ispranog mozga. Jebo vas podjele! Nisam ništa!!!! Apsolutno ništa! Jer živim danas, a sutra skupljam lovu za platiti režije. Jer odobravam svačiji izbor, bio katolik ili gay. Ak te to čini sretnijom osobom, ja sretna. Samo poštuj moj odabir i ne napadaj me radi njega. Nisam feštala za novu predjesnicu, ali nisam se posvadila na pas mater s frendicom jer je glasala za nju. Sutra smo ti i ja u istim problemima, nemamo novaca i borimo se za svoj opstanak. Nije me briga za jučer, jer danas i sutra su moj život! Ne zanima me u kojoj si stranci. Ako si čovjek, čovjek si. Ak mi pogurneš auto kad vidiš da mi je kanta stala nasred ceste, moj si jebeni heroj dana! Moja trenutna muka nije niti jedan član ovog društva. Jer smo svi u banani. Moja sestra, moja najbolja prijateljica odlazi iz ove zemlje za par tjedana. TO je moj gubitak!

I sada kada smo svi u krizi i kada svatko nešto gubi zašto se jebemu mrzimo i imamo potrebu optuživati jedan drugoga!? Zašto svi ne vidimo da smo različiti, to prihvatimo i suočimo se sa stvarnim problemima!? I ne zapitamo se zakaj nas žderu franci, zakaj su nam političari tak lepo ugojeni a mi nemamo za nareske ili bar paštetu, zakaj nas furt mogu ko stoku preveslat i lijevi i desni a mi šutimo, zakaj se iseljavaju svi mladi i svi kaj nekaj vrijede, zakaj dopuštamo da nas na razgovorima na poslu ispituju o privatnom životu i kilaži (da, pitali su me koliko imam kila i koji broj cipela nosim!?), zakaj ima ljudi koji su tako lako šutnuti na ulicu iz svojih jedinih domova, zakaj nemreš nać posao ak nemaš jebenu žnoru, zakaj si dopuštamo raditi na poslu u najgorim i najponižavajućim uvjetima za sirotinju od plaće i zakaj zbilja ništa ne poduzimamo ... ZAKAJ!?

Od kud brate ta mržnja prema onome tko je u istoj situaciji kao i ti!?