Da li tratim vrijeme, pišem bespotrebno?
Tražim li riječi sa dobrim zvukom i smislom Kad tvoje velike plave oći, nevide moju skrivenu dušu Prosutu u noći, tišini, na ovom čudnom, virtualnom papiru... Kao da se bojim, plašim sam sebe, tražim slamku Svoje pomješane osjećaje, iskreno sabijam u tintu Al netrebaju meni, neki drugi da se divu Kad vidim na tebi,na tvome licu, iskrenu čežnju... Oko moga tijela, savijaš vitku, snažnu nogu Pitaš me svašta, milijun pitanja i znaš da te volim A ja kao fol, pravim se hladan, nedostupan unutra U meni gori,prvi put tinja, čista ljubav prava... Nikada nisam u tako kratko, mogao ili htio Volio ikog, volio tako jako i djetinje nevino Zašto se mislim, razbijam tu ludu glavu Ako ikad draga i dogodi se zlo, tamna igra sudbine Život je takav, nepredvidljiv, al jednako ću te voljeti... Pa što, šta ti nevidiš moje srce od slova, Kad tebi pripada i u ovoj virtuali i još jače u zbilji Možda je došao kraj, približila se pokoja rima Ovog dugog teksta, ili je to pjesma? Nije me brige, stvarno me nije brige, za tim ikad bilo Bitno mi je, važno mi je, da se prepuštam Bitno mi je, činiti te sretnom I kud bolje, ljepše, nego iz ljubavi |
Zagreb |