Da li tratim vrijeme, pišem bespotrebno?
Tražim li riječi sa dobrim zvukom i smislom
Kad tvoje velike plave oći, nevide moju skrivenu dušu
Prosutu u noći, tišini, na ovom čudnom, virtualnom papiru...
Kao da se bojim, plašim sam sebe, tražim slamku
Svoje pomješane osjećaje, iskreno sabijam u tintu
Al netrebaju meni, neki drugi da se divu
Kad vidim na tebi,na tvome licu, iskrenu čežnju...
Oko moga tijela, savijaš vitku, snažnu nogu
Pitaš me svašta, milijun pitanja i znaš da te volim
A ja kao fol, pravim se hladan, nedostupan unutra
U meni gori,prvi put tinja, čista ljubav prava...
Nikada nisam u tako kratko, mogao ili htio
Volio ikog, volio tako jako i djetinje nevino
Zašto se mislim, razbijam tu ludu glavu
Ako ikad draga i dogodi se zlo, tamna igra sudbine
Život je takav, nepredvidljiv, al jednako ću te voljeti...
Pa što, šta ti nevidiš moje srce od slova,
Kad tebi pripada i u ovoj virtuali i još jače u zbilji
Možda je došao kraj, približila se pokoja rima
Ovog dugog teksta, ili je to pjesma?
Nije me brige, stvarno me nije brige, za tim ikad bilo
Bitno mi je, važno mi je, da se prepuštam
Bitno mi je, činiti te sretnom
I kud bolje, ljepše, nego iz ljubavi
Post je objavljen 27.11.2009. u 17:00 sati.