Nanny000
14.01.2007., nedjelja
...opet ja o LJUBAVI...
 ...Potrebno je izazivati sudbinu, govorio je. Doista cemo razumijeti cudo zivota tek kad dopustimo da se dogodi neocekivano. Svakoga dana Bog nam daje – kao sto nam daje i sunce – jedan trenutak u kojem je moguce promijeniti sve sto nas unesrecuje. Svakoga se dana pokusavamo zavaravati da ne shvacamo kako bismo trebali prepoznati taj trenutak, da on ne postoji, da je danas jednako kao sto je bilo jucer i kao sto ce biti sutra. No, tko god poklanja paznju svojoj svakodnevnici otkrit ce taj magicni trenutak. Moze se kriti u trenutku kad stavljamo kljuc u kljucnicu izjutra, u kratkotrajnoj sutnji neposredno nakon vecere, u tisucu i jednoj stvari koje nam se cine jednakim. Taj trenutak postoji – trenutak u kojem sva energija zvijezda ulazi u nas i daje nam moc da cinimo cuda. Sreca je ponekad blagoslov – ali uglavnom je moramo osvojiti. Dnevni magicni trenutak pomaze nam da se promijenimo, pokrece nas u potragu za nasim snovima. Propatit cemo, proci kroz mnoge teske tenutke, suociti se s mnogim razocarenjima – no sve je to prolazno i ne ostavlja oziljke. A u buducnosti moci cemo gledati unatrag s ponosom i vjerom. Jadan onaj tko se boji riskirati. On mozda nikad nece biti prevaren, razocaran, patiti kao oni sto posjeduju san i slijede ga. Ali pogleda unatrag – jer nesvijesno svi gledamo unatrag – u srcu ce cuti rijeci :“ Sto si ucinio s cudima koja je Bog posijao u tvojim danima? Sto si ucinio s talentima koje ti je tvoj Gospodar povjerio? Zakopao ih duboko u jamu, u strahu da ih ne izgubis. Neka ovo bude tvoje nasljedstvo: spoznaja da si protratio svoj zivot.“ Jadan onaj tko zacuje te rijeci, jer ce mozda povjerovati u cuda…no magicne trenutke svog zivota nazalost je propustio. Ponekad nas obuzme tuga koju ne mozemo prevladati, govorio je. Svjesni smo da je magicni trenutak dana prosao, a da nismo nista ucinili. U tim trenucima nismo sposobni uvidjeti magiju i umjetnost zivota. Trebamo slusati dijete koje smo jednom bili i koje jos uvijek zivi u nama. To dijete razumije magicne trenutke. Mozemo prigusiti njegov plac, ali ne mozemo usutkati njegov glas.To dijete koje smo jednom bili uvijek je prisutno. “ Blago malenima, jer njihovo je kraljevstvo nebesko. “ Ako se ne rodimo ponovno, ako ne pocnemo ponovno sagledavati zivot s nevinoscu i zanosom djeteta, zivljenje gubi svaki smisao. Postoji vise nacina da se pocini samoubojstvo. Oni koji pokusaju ubiti tijelo, krse zakon Svevisnjeg. Oni koji pokusaju ubiti dusu, krse zakon Svevisnjeg, iako njihov zlocin nije tako ocit u ocima ljudi. Obratimo pozornost na ono sto nam govori dijete koje cuvamo u dusi. Ne stidimo ga se. Ne dopustimo da se boji zato sto je samo i sto nitko ne cuje njegov glas.Prepustimo malo tom djetetu uzde naseg bivstvovanja. Ono zna da je svaki dan razlicit od drugog. Potrudimo se da se ponovno osjeti voljenim. Ugodimo mu – pa cak i kad to znaci ponasati se onako kako nije nama svojstveno, cak i kad to izgleda bezumno u ocima drugih. Sjetite se da je ljudska mudrost pred Bogom ludost. Ako budemo slusali dijete koje nosimo u dusi, nase ce oci ponovno blistati. Ako ne izgubimo bliskost s tim djetetom, necemo izgubiti bliskost sa zivotom. U rijetkim smo trenucima zivota svjesni da smo okruzeni cudesnim. Cuda se dogadjaju oko nas, Bozji znaci pokazuju nam put, andjeli mole da ih saslusamo – no, kako smo naucili da postoje formule i pravila prema kojima se treba ravnati da bismo stigli do Boga, ne slusamo i ne slijedimo sebe i svoje srce. Ne shvacamo da je Svevisnji tamo gdje ga puste uci. Tradicionalna religijska praksa nije zanemariva: kroz nju mozemo dijeliti zajednicka iskustva stovanja i molitve. Ali ne treba nikad zaboraviti da je jedino pravo duhovno iskustvo – prakticno iskustvo Ljubavi. A u ljubavi ne postoje pravila. Mozemo se truditi slijediti prirucnike, ovladati svojim srcem, osmisliti strategiju ponasanja – ali sve je to besmisleno. Srce odlucuje, i sto odluci je, bez sumnje, ono sto vrijedi. Svi smo mi to vec iskusili u zivotu. Svi smo u nekom trenutku izgovorili sa suzama u ocima:“ Patim zbog ljubavi koja toga nije vrijedna“.  Patimo jer mislimo da dajemo vise nego sto primamo. Patimo jer je nasa ljubav neshvacena. Patimo jer ne uspijevamo nametnuti nasa pravila. Patimo bez razloga: jer u ljubavi je sjeme naseg razvijanja. Sto vise volimo, to smo blizi duhovnom iskustvu.  Oni doista prosvijetljeni, cije su duse bile usplamtjele Ljubavlju, pobjedjivali su uvijek sve predrasude vremena u kojem su zivjeli. Pjevali su, smijali se, molili glasno, plesali, dijelili ono što je Sveti Pavao nazivao „svetom ludoscu“. Bili su sretni – jer onaj tko voli pobijedio je svijet, ne boji se da ce ista izgubiti. Prava ljubav je cin potpunog predavanja. Paolo Coelho  |
>>..."Boze, daj mi razum da prihvatim one stvari koje ne mogu izmijeniti, snagu da izmijenim one koje mogu, i mudrost da vidim razliku."...
nasa srecica 
franc http://
novi blog 
strujisimus http://
ovo volim citati : don branko