Nanny000

12.01.2007., petak

...Moj život i moj kraj...

...

Vrijeme je prolazilo. Za neke brzo, za neke polako. Sjećanja na već davno prošli život, plime i oseke, iskustva koja dolaze i odlaze i koja su vječna polako blijede.

Kroz utjelovljenja na Zemlji upoznao sam mnoge ljude i mjesta. Proživio sam različite kulture i religije. Doživio sam tragedije i ljepote. Upoznao sam brige i žalost, slavu i radost.

Većina ljudi je upoznala život u kojem sam dobio ime Isus. Trenutno pričan o tom životu.
U razmišljanjima o prošlosti, mogu u duhu doživjeti sjećanja kao da se događaju ovaj trenutak. Mogu osjetiti toplinu na koži, miris u zraku, okusiti suzu na čovjeku. Čujem krikove boli i pozive radosti. Osjećam sreću. Kristalno čisto vidim lica i krajolike. Osjećam kako sve to dodiruje moju kožu.

Kada se zaživi život izvan granica ljudske svijesti ,kao što to dogodilo meni, vrlo je neobično istraživati proživljena sjećanja. Moja svijest se stopila s tisuće drugih svijesti. Svjestan sam da su to moja sjećanja. Osjećam ih vrlo živo. Samo sam ih otpustio i promatram ih kao da čitam knjigu.

O meni su izrečene mnoge priče koje nisu istinite. Biblija sadrži najopširnije obavijesti o meni. Zapisi u njoj su na nesretan način, snažno pod utjecajem njenih autora. Sadržaj Biblije se mijenjao. Ovisio je o tome tko ju je prepisivao i obrađivao. Filozofske izreke i duhovna učenja, su uvijek bile preispitivane i mijenjane. Odlučivalo se koje redove ostaviti, a koja poglavlja izostaviti – naravno sve za dobrobit svih.

Biblija je postala alat pomoću kojeg se ljudima onemogućava i nadzire misao. Bila je sredstvo prijetnje i povod ratovima. Njen prvobitni oblik je jako promijenjen. Usprkos tim činjenicama istina je još sadržana u Bibliji. Skrivena je u znakovima simbola. Biblija ljude s nejasnim pogledima voditi u zabludu i vara ih u njihovim neistinama. Može od ljudi napraviti robove i skrenuti ih s puta koji vodi do Boga. Ljudi oštroumne svijesti čitaju između redova i otkrivaju prikrivenu istinu.

Moja želja je da neke od tih nesporazuma objasnim. Neprilične priče pročistim i objavim svoje vlastite istine. Moje osjećaj da sve to može bolje prezentirati svrhu mog života.

Svoju priču započinjem s vremenom koje je za mene bilo najznačajnije .
Moj ujak Josip od Arimateje bio je neobičan čovjek. Kao i ja, pripreman je za duhovni put. Još od rođenja Josip je imao jasnu spoznaju o svojoj životnoj zadaći. Trebao je, kad za to dođe vrijeme, poučiti nekoga tko će postići više nego on sam.
Josip je živio svoj život nesebično i podložno. Imao je snagu i znanje istupiti i govoriti Božju riječ, ali već mu je u mlađim danima bilo jasno da to nije određeno za njega. Znao je da iskustva i voće svog života treba predati nekom drugom.
Osjećao sam divljenje prema njemu. Ostao sam njegov dužnik do današnjih dana. Bez njegova učenja, strpljivosti i vođenja ne bi postao ono što jesam.

Mnogim ljudima Josip od Arimateje je bio tajanstven. Stalno je putovao i upoznao puno ljudi i mjesta. Posjedovao je nevjerojatno dobro pamćenje. Prisjećao se prijašnjih života - mjesta, kultura i religija u kojima je nekoć živio. Ponekad je prepoznavao ljude s kojima je proživio prijašnje živote.
Josip je putovao od svoje najranije mladosti. Povezivao se s državama i mjestima mudrosti i snage. Njegov dolazak je ispunio stara proročanstva. Govorilo se o čovjeku koji sa sobom vodi dijete koje podučava i daje mu snagu.
Prva Josipova putovanja služila su za pripremu i ostvarivanje veze s važnim osobama. Osvještavao je kakav će odgoj moći omogućiti djetetu, te koji su putovi i poznanstva sigurni.
Josip od Arimateje je bio član mnogih grupa i bratstva. Njegova mudrost i svjetlo su bili uočljivi. Spremnost da pomaže i iscjeljuje, osigurali su mu pripadnost grupama i gostoprimstva u mnogim mjestima.
Kada sam ja ušetao u njegov život postao je svjestan da neće podučavati svoju djecu. Ja sam bio dijete za koje je živio.

Naš zajednički put je započeo. Josipova svijest, u usporedbi s mojom, je bila neizmjerno velika. Već u najranijem djetinjstvu sam imao osjećao da nisam sličan drugima i da je moja sudbina posebna. Znanje koje je Josip posjedovao, način kako je upravljao svojim osjećajima, vjera i povjerenje koje je imao u svojoj sudbini, bile su snažne i nadahnjujući. Ta uvjerenja su bila temelj mog odgoja.
Snaga njegove ljubavi, vjere u Boga, u sebe, u mene, njegova vjera u posao koji sam trebao uraditi, za mene su bili hranjiviji od majčinog mlijeka. Sve je to gradilo temelj, koji sam trebao u budućnosti. Putovali smo na mjesta velikih duhovnosti i ljepote. Josip me promatrao. Odrastao sam i čeznuo za duhovnom mudrošću. Josip se povlačio u pozadinu. Znao je da bi moja svjesnost mogla, u jednom trenutku, umanjiti njegovu vlastitu. Moj razvoj prerastao je njegova najsmionija očekivanja. Nastavljao me hraniti, darovati ohrabrenja, ljubav i svjetlo. Vodio me putem na kojem sam spoznavao da posjedujem snagu činiti ono što mi je bilo predodređeno.

U početku sam bio usmjeren samo na svjetlo duše. U vrijeme kada sam i učio i iscjeljivao nisam uviđao Josipovu pobožnost i skromnost. Osjećao sam potrebu za njegovom prisutnošću. Svojim sazrijevanjem osjećao sam njegovu nesigurnost koju je duboko u sebi zakopao. Osjećao sam njegove strahove i brigu što će s njime biti kada završi zadaću sa mnom. Potiskivao je i podređivao volji Božjoj ljubomoru i bijes.

Naša putovanja su nas vodila do samostana i bratstava. Učio sam i rastao. Došlo je vrijeme za moj povratak kući. Josip se povukao u pozadinu mog života, a ponekad i sasvim nestao. Nisam brinuo o tome. Znao sam da je sposoban baviti se s poteškoćama, koje mu je nametnuo Svemir. Bio sam zaokupljen s drugim stvarima. Pomislim da mu nisam ni jednom rekao“Hvala ti za sve što si učinio” ili “Ja te volim”. Moja sudbina zahtijevala je svu moju pažnju.
Josip nije znao da će njegov rad trajati još puno godina, nakon što ću ja ispuniti svoju zadaću. Znao sam da će mu biti podarena zahvala koju nije dobio kao moj učitelj.

Bio je veliki učitelj i vođa. Ljudi su ga poštivali isto kao danas mene. Poštovanje nije tema ove ispovijesti. Ono je oblik priznanja koje je većini smrtnika potrebno kako bi uspjeli u svom poslu.

Moja prava životna zadaća je započela. Bio sam vođen do ljudi koji su oko mene stvarali uži krug istomišljenika, apostola i prijatelja. Sve me to ispunjavalo velikom ljubavlju i radošću. Osjećao sam se čudesno izgovarajući glasno pred ljudima Božansku Istinu. Dugo godina sam ju nosio u sebi. Znao sam da je osvanuo trenutak da pravim ljudima objaviti svoja dojmljiva poslanstva. Uživao sam gledati kako se njihova lica mijenjaju u trenucima dok komadiće svoje duhovnosti sastavljaju u jasnu sliku. Darovao sam im svoju mudrost povezanu s njihovim životima. Tako su mogli sami prepoznati istinu. Mogli su kroz sebe odgovoriti na sva pitanja i promijeniti život. Istina je dala njihovom životu smisao i dopustila da prepoznaju cilj.

Ubrzo sam zamijetio usamljenost u svom životu. Spoznao sam da sam oduvijek bio sam. To u godinama učenja nisam primjećivao.
Više nisam imao učitelja, ujaka, oca i majku kojima bi se mogao obratiti. Imao sam samo Boga s kojim sam oduvijek bio u vezi. Na Zemlji sam bio okružen s ljudima čija svijest nije ni približno dosezala moju. Bio sam žalostan i osjećao sam nemogućnost ispunjenja praznine koju prepoznajem u sebi. Između mene i mojih bliskih prijatelja bio je ponor koji je bilo nemoguće premostiti. Osjetio sam da ću čitavog života ostati osamljen. Usprkos mojim pričama i nauku postojale su stvari koje drugi nisu mogli vidjeti, razumjeti i ispuniti ih. Bio sam izdvojen, jer sam bio bliže Bogu. Ne mislim da sam bio Sin Božji. Jednostavno sam bio bliže točki uzdizanja, točki osobnog majstorstva. Svladavao sam zemaljsko ograničavanje i približavao se trenutku kada ću postati neograničeno ljudsko biće.

Krist, lord Maitreya, to uzašlo svjetlosno biće, preplavilo je moj duh, moje srce i svaku stanicu mog fizičkog tijela. To svjetlosno biće spojeno je sa mnom još od vremena mog rođenja. Govorili smo kao da smo jedno, pjevali smo u savršenom jedinstvu i skladu. Polagali naše ruke na bolesne koji su kroz Kristovu tekuću milost, biti iscijeljeni. Ta energija me učinila posebnijim. S tim velikim, svjetlosnim bićem sam dijelio shvaćanje Božanskog Bivstva. Ljudima sam sva shvaćanja darovao kroz riječi koje sam izgovarao ili kroz djela koje sam činio. U mom okruženju nisam pronašao biće ispunjeno snagom svjetlosti kao ja. Nitko za to nije bio spreman.

Moja sudbina se ispred mene širila poput prostirke. Svakim korakom sam spoznavao sve više. Bio sam svjestan riječi koje moram izgovoriti, primjera koje trebam podariti, bića koja trebam iscjeljivati, a koja blagosloviti. Osvijestio sam koje ljude trebam pozvati da ostanu uz mene i moju grupu, a koje ću prepustiti njihovoj sudbini. Posjedovao sam svijest o tome kako će riječi koje govorim djelovati na ljude. Osjećao sam se kao da živim priču, koju sam upravo pročitao. Ponekad je prekrasna, a ponekad jako žalosna. Prihvaćao sam da postoje stvari koje nisam mogao promijeniti ni svojom mudrošću, ni snagom, ni uz pomoć anđela s kojima sam bio povezan. Stvari su postojale tako kako moraju postojati. Ljudi su umirali. Poneki će uzmaknuti duhovno slomljeni. Gledao sam mojim učenicima u lice i znao tko će si oduzeti život kad će moj proći.

U meni je postojao dio koji je prebrodio tugu, koji je znao da je to sve dio Velikog Plana. Ovi životi su uz tisuću drugih živućih života samo treperave pojave na noćnom nebu. U meni i nakon te spoznaje postojao jedan dio koji je plakao. Pretpostavljam da je taj vrlo žalosni dio bio vrlo ljudski, vrlo smrtan.
Pročitao sam knjigu svog života do kraja i znao što mora biti učinjeno.
Bog i ja smo se ponadali da će se ostvariti puno više. Čovječanstvo još nije bilo spremno za taj korak. Neki su osvijestili moje poslanje i moje riječi. Zahvaljujući njima i nakon moje smrti moje poslanje je ostalo prisutno. Kroz njih se stvorio jedan oblik danas postojećih religija koje proširuju moja učenja. Učenja su zapisana, obratila su mnoge ljude i vodila ih bliže istini za kojom su toliko čeznuli.

Svojim prijateljima i naprednim učenicima sam često pričao o neki važnim temama. Primijetio sam da nisu mogli povjerovati da i sami posjeduju snagu s kojom ja činim čuda. Nisu razumjeli da je njihov pogled u stvarnost bila obmana koja znači sputavanje, a mogla se izbjeći. Nisu mogli prihvatiti predodžbu o životu nakon smrti. Nisu uočavali što zaista znači proširivanje života, otvaranje i darivanje spoznaje tisuće drugih svjetova i dimenzija.
Moji učenici nisu mogli predstaviti, a ni povjerovati u moje priče o nebeskoj ljepoti.

Odlučio sam završiti svoj život.
Božanstvo mi je dozvolilo da vidim kraj. Zadržao sam slobodnu volju o tome kako, gdje i kada će se dogoditi moj kraj. S puno zanesenosti i nadarenošću izražaja, koji je uvijek bio središnja tema mog života i pripadala mom biću stvorio sam sebi zapanjujuće veličanstven kraj.

Uspostavio sam glavne uloge. Izabrao sam osobe vođen njihovim arhetipskim - izvornim osobnostima, njihovom karme i lekcijama koje trebaju naučiti na svom duhovnom putu. Naizgled hladno i bezobzirno rasporedio sam glumce na njihova mjesta kako bi moja zamisao mogla biti sprovedena. Tako sam mogao biti oslobođen i uzaći do razine svjetlosti na kojoj sada živim. Prestao sam na događanja gledati kao ljudsko bića. Postao sam Božanski. Prepoznao sam moju božanskost i uz pomoć Krista uskladio vibracije svoje duše s Božjim vibracijama. Božja volja je postala moja volja. Djelovali smo kao jedno. Trenutak moje smrti je zbog tih spoznaja bio blagoslovljen. Možda izgleda čudno, ali sve što se dogodilo moralo se dogoditi na opisani način.
Moj rastanak izazvao je u meni veliku žalost. Znao sam da svoje prijatelje više nikad neću vidjeti ljudskim očima i s istom svijesti. Rastanci su uvijek žalosni i radosni.

Ne bi pričao istinu kada bi rekao da nisam sumnjao. Znao sam da sve jednom prolazi, ali sam brinuo zbog bolova i patnje koje su mi slijedile. Brinuo sam kroz što će prolaziti oni koji ostaju. Razmišljao sam i neprestano mijenjao plan. Primijetio sam da to neće donijeti neke bolje rezultate. Odlučio sam se na rastanak. Potaknuo svoje izdajice. Posjetio sam osobe koje su me kroz nedovoljnu suradnju i svoje djelovanje natjerali u smrt. Dopustio sam da me razapnu na križu.

Dok sam visio na križu osvijestio sam djelovanje na sve one koje sam iscijelio, kojima sam dao kruh i vino, koje sam hranio svojim riječima. Sjetio sam se svih koji su mi uzvratili osmijeh, plesali sa mnom, pili i smijali se. U vrijeme moje smrti, svi koji su me poznavali, otvorili su srca i dopustili da energija koja je u tom trenutku potekla kroz mene, ponovo raspiri žar Kristovog svjetla. Dopustili su da se most između čovjeka i Boga ponovo učvrstiti u grupnoj svijesti čovječanstva i svakog pojedinog čovjeka. Taj most nestao je nestankom Atlantide.
Maitreya-svijest će ih jednog dana dovesti ponovo do Boga. I danas žari i plamti Kristovo svjetlo u srcima ljudi i u svijesti čovječanstva. Upaljeno je u trenutku moje smrti, ali bez osobite koristi. Vremenom će ispuniti svoju zadaću.

Okupljeni su vidjeli kako umirem. Vidjeli su anđele koji su došli da me odvedu kući. Istina je da ovo bilo blagoslovljeno oslobođenje. Krv, kosti i meso su morali puno podnijeti. Puno su podnijeli i oni koji su me gledali kako umirem – kakvo saznanje! Iznenada je sve nestalo i zamijenjeno je ushićenjem i mirom.
Vratio sam se ponovo na Zemlju, jer je to bio dio Plana. Želio sam svojim sljedbenicima podariti posljednju mogućnost razumijevanja prediskustvene prirode ljudske duše. Želio sam dokazati da su moja učenja istinita i da mi doista dalje živimo. Bilo je za očekivati da će većina njih pomisliti da je to samo još jedno od mojih čuda. Nisu povjerovali da je to čudo za koje su sposobni svi ljudi. Vratio sam se i svojim ljubljenim prijateljima. Odabrao sam ih za glasnike i proroke Novog Doba. Oni su trebali nastaviti moj rad. Darovao sam im zraku Kristovog svjetla da ljudima podare potrebno znanje. Budili su u ljudima Kristovu energiju i tako primali snagu i sami sebe prepoznavali kao božanstvo. Kroz ta učenja su rasti i uzdizali se.

Moj život kao Isus bio je kao i mojim prvim život, unaprijed utvrđen. Kasniji životi jedne duše su svi vrlo snažni i imaju vrlo snažne trenutke. Više Ja ih planira detaljno i oblikuje s puno bogatstva, kako bi program učenja života mogao biti u potpunosti ispunjen.

Na Zemlju sam došao kao Isus kako bi ljudima ukazao istinu. Naša uvjerenja su - mi smo svi kćeri i sinovi Božji, rasuti po zemlji kako bi ispaštali grijehe koje smo navodno, učinili u rajskom vrtu koji nije postojao.
Silazimo na Zemlju kako bi učili i odrastali. Trebali bi prepoznavati da je ovaj život stvoren za nas tako da iz njega učimo. Završetkom života spoznajemo da je to samo obmana. Naša prava zadaća je spoznati da smo na Zemlju došli spoznali božansko u našoj osobnosti i prediskustvene sposobnosti, koji nas odvode u našu pravu domovinu - u samo Božanstvo.
Moja filozofija i sva učenja su bila stvorena da pokazuju na taj put. Neka su učenja bila zbunjujuća i mogla su neke ljude odvući u pogrešan smjer.

Kada bi me upitali da li postoji nešto što me čini tužnim, morao bih priznati da postoji. Žalim što me se ljudi ne sjećaju kao osobu koja se rado smijala, plesala i pjevala. Ako je trebalo biti ozbiljan. Bio sam ozbiljan samo kada je trebalo biti ozbiljan. Osjećao sam punoću radosti, a prikazivan sam kao žalosna i ozbiljna osoba.
Žalim i zbog svojih tajanstvenih riječi. Da mi je Božanstvo dozvolilo govoriti drugim riječima, to bih učinio s puno užitka. Zagonetna priroda mojeg neuobičajenog razmišljanja trebala je potaknuti ljude da ih sami pronalaze rješenja. Namjera Božanstva nije bila da se mudrost predaje doslovno predaje ljudima. Žalosna je spoznaja da su i danas neke moje zagonetke za većinu ljudi nerješive i nerazumljive.

Vrlo malo sam govorio o svojim roditeljima, o Mariji Magdaleni i o mojim bliskim prijateljima. Priče, kako su doživljavali trenutke radosti i tuge sa mnom, najbolje će ispričati oni sami. S tim ljudima sam ostvario vrlo uspješan odnos kroz razumijevanje ili nedostatak nerazumijevanja, kroz njihovu vjeru u mene ili kroz spremnost darivanja svog života kako bi ja nastavio svoj. Oni će ispričati o svom životu sve što treba biti ispričano.

Želio bi da se sjetite rečenica koje ću vam ovdje pokloniti. Molim vas da u trenutku kada ugledate moje portret ili čujete nešto što sam, navodno, trebao kazati, nemojte pomisliti na mene kao na žrtvu - patnika, koji je samo zbog svojeg božanskog bio tako malo sličan čovjeku. Zamislite si da sam sve riječi izgovarao s osmjehom na licu. Pokušajte me vidjeti kao čovjeka koji je posjedovao malo više spoznaja u odnosu na ljude koji su ga okruživali. To je bio istovremeno i blagoslov i prokletstvo. Sjetite se da sam svoju ravnodušnost učvrstio u znanju, a da je sve što sam svjedočio i pretrpio bila samo obmana. Moja velika žalost je nastala u trenutku kada sam spoznao da je smisao mog života i poslanstvo koje sam trebao objaviti izazvalo tako mali bljesak. Nije mi želja da žalite ili poštujete mene. Poštujte i cijenite rad koji sam učinio. Ljubite me bezuvjetno kroz primjere iz mog života koje sam vam podario. Ja vas bezuvjetno ljubim zbog duhovnosti koja je u vama skrivena.

- 16:27 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>