Nanny000

04.01.2007., četvrtak

...ISUS...Moj život u Atlantidi...

>...slijedi obecani nastavak....ove izvadke iz knjige dijelim s vama...srca punog ljubavi i vjere...pusaaaaaaaaaaaaa

ISUS

Moj život u Atlantidi

U današnje vrijeme spoznaje o ponovnom utjelovljenju i životu nakon smrti, za mnoge ljude su razumljive. Usprkos tome od nekolicine se zahtijeva veća duhovna otvorenost kada otkriju, da su znamenite osobe imale više od jednog života.

Najznamenitiji život, koji sam proživio na Zemlji, bio je život Isusa. Mnogi ljudi po njemu tumače moje biće, moju osobnost, tko sam i što sam bio i što sam predstavljao. Taj život je bio moj posljednji i uslijedio je nakon mnogih prijašnjih.

Neki prijašnji životi nisu imali neko veće značenje za čovječanstvo, da bi se o njima pričalo. Ti su životi bili moja priprema, moje godine učenja. U njima sam spoznavao temeljne istine, a kasnije složenu, duhovnu i cjelokupnu istinu.

Postoji jedan život o kojem bi vam rado pričao. Priča tog života sadrži mnoge vrijedne lekcije i zanimljiva saznanja. Život sam zaživio malo iza početka svijeta.

Otvori svoje srce, otpusti nevjericu i sumnju. Ne dopusti da te zastrašiti spoznaja da sam već jednom živio. Pokušaj u riječima kojima pričam priču tog života, pronaći istinsko biće moje osobnosti. Čitaj i osluškuj. Otkrij crvenu nit, svjetlost, temu, usmjerenje moje duše, koja je i sama prepoznatljiva iza mojih obveza i vanjskog privida. Otkrij dio mene samog, moje istinsko biće, moje Jastvo.

Život o kojem vam želim pričati odvijao se je u Atlanti. Prije početka pričanja ,želio bih još nešto pojasniti.

Svemir je bio stvoren. Postojao je određen prostor s određenim vremenom. Oblikovan je uz pomoću snaga privida i energija iz kojih se iskristalizirala materija. Mjesto s puno zvijezda, planeta i sunca, mjeseca i satelita. Jedna od postojećih malih planeta trebala je kasnije biti poznata kao Zemlja.
U početku je na Zemlji postojao samo jedan veliki kontinent - Mu takozvana Lemurija. Započeo je život drveća i cvijeća, trave i kamenja, kristala i životinja, a s vremenom i život ljudi.

Teško bi mogao prepoznati čovjeka u njegovom tadašnjem obliku. Bio bespolni, providni ( kao amebe – ektoplazmički ) sastav. Njegov oblik nije bio čvrst ni sadržajno oblikovan, već lagan i energetski. Ljudi su po prirodi bili androgeni ( dvospolni ). Posjedovali su polaritet, koji je bio u savršenoj ravnoteži.

U početku ljudi nisu živjeli od bilja i životinja, nego od Prane - zraka. Ljudi su postojali kroz milost, kroz Manu – nebeski kruh i sakupljali iskustva u svijetu, koji je Bog za njih stvorio. Ljudi su se vrlo brzo razvijali i uskoro su trebali biti podučeni kako će moći preživjeti na jednom fizičkom stupnju, koji je u biti bila topao, prekrasan i pun ljubavi, ali ponekad može biti hladan, surov i nemilosrdan. Bog je stvorio pet anđela, koji su trebali bdjeti nad ljudima. Oni su predstavljali pet elemenata i njihova energetska svojstva. Arhanđeo Uriel je ljude podučavao tajnama materije, carstva životinja i bilja, kamenja, Božanske djece - carstva minerala. Rafael je čovječanstvo podučavao kako se mogu sporazumijevati s drugim bićima njihova svijeta. Naučio ih je kako se može spoznati nadahnuće, kako biti i sam stvaraoca i kako iscjeljivati. Bog je stvorio i Mihaela koji je ljudima podario strast, a kasnije i seksualnost. Podučio je ljude kako da se zaštite od elemenata i sila, koje su na Zemlji još divlje i razuzdano vladale. Bog je stvorio Gabriela da poduči ljude ljubavi, snovima, čistoći, opraštanju i približi im bezuvjetnu prirodu ljepote.
Vibracije Zemlje bivale su iz dana u dan sve niže, a oblici sve čvršći. Ljudi još nisu bili sposobni živjeti na Zemlji u današnjoj strukturi i obliku. Odlučeno je da Božansko tako izmjeni strukturu čovječanstva, tako da može spoznati ograničeno postojanje. To je postignuto kroz zajedničku igru polarnosti, spolnosti i teškog mesa. Na taj način su ljudi dobili mogućnost da sami sebe, u ovom zgusnutom obliku, razmnožavaju i tako održavaju život na Zemlji.
Peti anđeo, stvoren Božjom milošću, bio je Azrael, anđeo Duha, promjene, ponovnog rođenja i smrti. Lemuriani su mogli biti oslobođeni svog fizičkog oblika i do svog slijedećeg utjelovljenja, uzaći na nebo.
Dok su boravili na razini Duha, Zemlja se je promijenila. Velika masa Zemlje podijeljena je na kontinente. Jedan od tih kontinenata nazvan je Atlantida.
Na cijeloj se Zemlji proširio život. U Atlantidi bila su ostala očitovana bića, koja su, po Božjoj odluci, svojim primjerenim životom trebala ostatak svijeta dovoditi do sklada, mira i duhovnog rasta.

U početku je stvoreno sedam Atlančana. Oni su pripomogli pri stvaranju stanovništva. Bog im je dao određene upute i snagu, podržane od visokih zemaljskih vibracija. Dao im je pripadajuće kristale u obliku lubanje, leće kroz koje je prolazilo Božansko svjetlo, koje im je omogućavalo stvarati njihov svijet, koji je bio tako neobično lijep kao i ljudi sami. Skupljajući tako Božansko svjetlo, dopustili su da kristali rastu. Rasli su brže i bivali snažniji od drugih kristala na Zemlji. Kristali su nicali iz zemlje i tvorili gradove i sela Atlantide.

U središnjoj kuli sjedio je prvi visoki konzilij Atlantide i planirao budućnost. Utvrdili su čvrsta pravila i zakone za sebe kao i za generacije koje će ih slijediti. Trebala se provoditi Božja volja. Sve je učinjeno kako bi se mogla vršiti Božja volja na Zemlji i tako da vlada sklad, mir i ljubav.
U samom početku je Atlantida bila jedno svjetlo i prekrasno mjesto.

Ja sam se rodio u trećoj dinastiji. To je bilo moja prvo utjelovljenje u neobičnom svijetu materije i ograničenja, svjetlosti i prirode, potreba, ljepote i strahopoštovanja.
U međuvremenu se Atlantida razvila u cvjetajuću civilizaciju. Postojalo je sedam kraljevskih obitelji. Svaka od njih je predstavljala i utjelovljivala sedam duhovnih elemenata - zemlja, vatra, voda, zrak, duh, ljubav i promjena. Obitelji su posjedovale svete simbola i predmete s kojima su mogli podržavati, voditi i projicirati vibracije tih elemenata. Sa simbolima elementarnih sila i njihovim duhovnim svojstvima, podržavali su vibracije na Zemlji. Kraljevske obitelji su bile, kao i visoko svećenstvo, u neprestanoj vezi s anđelima. Oni su im bili izravni učitelji, vođe i prijatelji. Prenosili su im Božje riječi. Atlančani su bili rasa vrlo razvijene duhovnosti. Provodili su mnogo vremena ponirući mislima u neshvatljive tajne sile ( kontemplacijama ) i meditacijama.
Odlukom visokog konzilija društvo je podijeljeno u socijalne grupe. Neki svećenici i svećenice su provodili vrijeme proučavajući tajne Svemira i razumijevajući ljepotu i dostojanstvo Boga. Određeni svećenici su bili tako obrazovani da su mogli odvajati svoja duhovna tijela od svojih fizičkih oblika. Spavali su posebnim komorama kristalnog svijetla i napuštali svoja tijela, kako bi putovali u duhovne dimenzije koje prožimaju materijalni svijet. Tako su istraživali nove oblike života. Uspostavljali odnose s Devama i elementalima, te se tako sporazumijevali s grupnom sviješću životinja i ostatka čovječanstva. Oni su bili duhovni svemirski letači i istraživači, koji nisu poznavali strah. Imali su povjerenje u Boga. Znali su da se on brine za njih, a da svećenici i svećenice vode brigu o njihovim fizičkim tijelima za vrijeme njihovog puta.

Postojali su proroci i vidioci, koji su živjeli u kuli zvanoj Kula oka. Kula je bila mineral sličan Sugilithu. Ti proroci i vidioci su bili “ljudi promatrači”. Mogli su vidjeti uzvišeniji svijet, koji prožima i naš materijalni svijet. Poznavali su sve vrste Deva i bića elementala, sve vrste nevidljive inteligencije. Pričali su s neutjelovljenim dušama, koje bi željele doći na Zemlju. Upoznali su i duše koje su Zemlju napustile. Pogled na životne cikluse, u to vrijeme, nije bio sličan današnjem. Kraj jednog utjelovljenja bio je dio prirodnog ciklusa i za njim se nije trebalo žaliti. Smrt se doživljavala kao dio života. Duše koje su zahtijevale utjelovljenje, razgovarale su sa prorocima ili vidiocima. Oni su pronalazili muškarca i ženu, koji bi duši podarili fizičko tijelo, zadovoljavajući pri tom potrebe duše.
Roditelji su izvršili svoju zadaću, žena je ostala trudna. Nakon toga nije bilo potrebno da se otac susreće s majkom, a kasnije ni s djetetom. Otac se vratio svom prijašnjem životu i brinuo o svom poslu u atlantskom društvu. Dijete je nakon rođenja odnošeno u hram Božanske Majke, gdje se nastavilo brinuti o njegovom odgoju. Majka nije imala zadaću da preuzme brigu o djetetu. Ona se vratila natrag na svoje mjesto u atlantsko društvo. Čvrsta povezanost s rođenim djetetom nije postojala. Svi stanovnici Atlantide su imali spoznaju da su duše kroz njih utjelovljene sebi svojstvena bića. Roditelji su samo pripomogli svojim fizičkim oblikom duši da zaživi i raste.

U hramu Božanske Majke boravile su samo žene. Njihova životna zadaća je bila da u bićima usklađuju žensko stajalište Sofije, svemirske hraniteljice. Odgajale su djecu do njihovog sazrijevanja i omogućavale im da budu primljena u neke, od mnogih, hramova, gdje nastavljaju školovanje. Žene hrama Božanske Majke preuzele su odgovornost za očuvanje ženske vibracije na Zemlji. Brinule su da ravnoteža između muške i ženske energije bude stalna.
U hramu Mira živjeli su i radili svećenici i svećenice, koji su svoj život posvetili iscjeljivanju. Istraživali su mogućnosti koje bi pomogle ljudima, koji su izašli iz mentalne, emocionalne fizičke ili duhovne ravnoteže, da se ponovno uravnoteže. Iscjeljivali su pomoću kristala, boja, tinktura, bilja, zvukova, vibracija i anđela. U kasnijem atlantskom dobu iscjeljivali su podrškom bića koja nisu živjela na Zemlji. Postojao je hram u kojem se meditiralo, poniralo u duboke misli – kontemplacije i manifestacije. Tako su osiguravali postojanje gradova, stvaranje novih hramova i kuća. Postojao je hram stvaranja, hram arhive u kojem su, kao čista vibracija u kristalima, bile spremljene povijesne zabilješke o Atlantidi. Postojale su dvorane pojačavanja - rezonancije u kojima je bila podržavana visina vibracija Atlantide. Postojale su velike dvorane u kojima su se učestalo i usklađeno odašiljale energetske zrake da bi carstvo minerala moglo s ljudima, ostati u neprekidnom spoju. Atlantida je bilo predivno i tajnovito mjesto. Imala je svoja tajna društva i hramove u kojima su stariji školovali svoje nasljednike. U mnogim hramova Atlantske Citadele pronalazili su bića koja su nakon tog školovanja trebali postati članovi visokog konzilija. Odluke konzilija se nisu bile pobijale. Stanovnici Atlantide su poštivali svoje društvene položaje. Ako se nisu utjelovili u biće koje će postati vođa, znali su da još nisu spremni snositi odgovornost za tu ulogu. U konziliju je sjedio jedan član iz svake kraljevske obitelji. Njegova uloga je bila da sa svojim pogledima i mišljenjima, pridonese razvoju Atlantide i svijeta. Često se putovalo i u druge dijelove svijeta kako bi se promatrao razvitak drugih rasa.
Atlantida je bila izabrana da bude centar ljubavi i svjetla, primjer ostatku čovječanstva. U početku su stanovnici Atlantide imali predivne planove. Pomoću njih su poticali svoju braću i sestre koji su bili utjelovljeni u drugim, manje razvijenim kulturama i društvima, da otkriju u sebi božansko. Omogućili su im vrijedna iskustva i birajući su pravo vrijeme i pravi način da im na nježniji način prenesu velike istine.

Mnogima je Atlantida izgledala neočekivano hladno. Stanovnici Atlantide su bili vođeni neobičnim silama. Umirali su kada su poželjeli umrijeti. Slučajnost je bivala rijetka pojava. Ljudi u Atlantidi su bili vidoviti, posjedovali su sposobnost prijenosa misli, djelovali su mislima na neživu materiju. Neki su uz Božansku pomoć predstavljali određene misaone alate. Bili su bića slična Bogu, bogovi na Zemlji.
U budućnosti Zemlji predviđeno je ponovo postojanje ovakvog oblika društva. Ta društva će biti prosvijetljena, bez određenih osjećaja, otpora i oblika postojanja. Tuga, strah, umišljeno ludilo, zavist, ljubomora i bijes će biti nepoznati. Potreba za navedenim niskim osjećajima neće postojati u trenutku kad čovječanstvo spozna da je ovaj život jedan od mnogih. Sve je dio slike neprekidnog tijeku razvoja.

Čovječanstvo treba ponovo pronaći svoje mjesto u svemirskom planu i ispuni ga na najbolji mogući način. Živjet će se sve dok ne poželi umrijeti. Ponovo će se rađati i dalje rasti, sakupljati nova iskustva i uvijek ispunjavati nove obveze. Vremenom će ljudi spoznati da će mogu živjeti sa svim čudima svog svijeta i sa svim mogućnostima svog društvenog položaja.

Atlantidi nije bilo omogućeno da na ovaj način nastavlja svoj razvoj. Ja sam bio jedan od prvih, koji je spoznao da će Atlanta propasti.

U Atlantidi, u mojem prvom utjelovljenju, bio sam neobičan čovjek. Rođen sam sa nadarenošću iscjelitelja i proroka i zbog toga nisam pronašao dom ni u jednom od oba hrama. Najstariji su me odredili za jednog od njihovih nasljednika. Moje obrazovanje bilo je usmjereno tako da postanem član konzilija, koji je trebao donositi važne odluke. Bio sam svjedokom savršenog društva. Vidio sam ga, razumio i osjećao. Jednostavno predivno: meditacije, molitve, uzvišenja. U sebi sam osjećao neki uznemirujući osjećaj promjene. Nije to bio ujednačen životni ciklus kojeg sam bio naučen osjetiti. Bilo je to nešto drugo, nešto što je ključalo pod svjesnim razumom stanovnika Atlantide. Izgledalo je zbunjujuće do najdublje srži njihova bića. Tek kasnije, kad sam bio član konzilija, moje vizije i strahovi su bili očitiji. Bilo mi je jasno da su te vizije, koje sam kasnije primao i od drugih ljudi, bile opomene. Opomene o propasti Atlantide od vlastite ruke.
Nažalost i u Atlantidi su bili rođeni ljudi koji su stremili višim ciljevima. Nisu se zadovoljni samo s osjećajem blaženstva. Njima je proces razvoja bio previše spor, dosadan. Htjeli su brže napredovati. Počeli su razmišljati o Bogu, tko je, što je i zašto je Bog. U prošlosti mi to nikada nismo činili. Nismo postavljali pitanja u nazad o Božanskom. Jednostavno smo prihvaćali i vjerovali. Imali smo povjerenja i bili smo zahvalni.

U početku su pitanja izazivala mnogo oduševljenja: jedna nova zagonetka koju treba riješiti, jedan novo mišljenje oprečno usvojenom i htjelo ga se razumjeti. Novi izazov za nešto o čemu još nitko nikada nije razmišljao, a skrivao je ono očito i jasno.
Napisane su i ispjevane mnoge pjesme i spoznate mnoge predodžbe nekih budućih događaja.. Nikome nije naneseno zlo. Sve je to pridonosilo sjaju i čudu o Atlantide. Kroz meni prikazane predodžbe spoznao sam da su stanovnici Atlantide stvorili zamršenost kako bi se mogla razumjeti jednostavnost. Zamršenost koju su stvorili bila čista obmana. Te obmane su stvarale nove obmane, jer zamršenost voditi do nove zamršenosti. Stanovnici Atlantide su željeli znati sve više i razumijevati još više. Istinsko razumijevanje nije moglo biti dostignuto, jer je njihov razum bio ograničen iako su bili savršeni. Stvorili su jednu obmanu i sami sebe zavarali u vjeri da su pronašli odgovor. Prava istina je da je nisu mogli pronaći odgovore na postavljena pitanja.

Iz obmana sam spoznao da će zamršenost stvoriti mogućnost podvaljivanja silama i energijama. Tim silama i energijama se ne bi smjelo podvaljivati jer se mogu podijeliti ili probuditi. Ova otkrića, ovo stvaralaštvo uništiti će poštovanje prema društvenim strukturama, poštovanje prema manje nadarenim i poštovanje prema vječnoj i beskonačnoj Božanskoj mudrosti. Ova proricanja su bila zapisana i o njima se raspravljalo. Sve rasprave nisu rezultirale djelovanjem, jer su proricanja odzvanjala previše nevjerojatno.
Nakon mojih sedamsto godina života u Atlanti odlučio sam se vratiti natrag u Duh. Spoznao sam da sam ostvario sve što sam na Zemlju, mogao ostvariti. U jednom predivnom, ali vrlo hladnom ritualu, ostavio sam moje fizičko tijelo na čuvanje svećenicima, koji su se brinuli o smrtnim ostacima. Uzašao sam u Duh i ponovo se spojio sa mojim Višim Ja. Nikad se više nisam vratio u Atlantidu.

Nakon nekog vremena, u duhovnom svijetu, utjelovio sam se u jednoj drugoj zemlji. Kada sam se nakon tog utjelovljenja vratio u duhovni svijet, spoznao sam da su se proricanja ispunila i da je Atlantida uništila samu sebe. Nešto tako savršeno bilo je pokvareno, zaprljano u jednom, za svemirske pojmove, kratkom vremenu.
Stanovnici Atlantide su i dalje postavljali pitanja o postojanju Boga. Vremenom su tada bile donašane odluke i zakoni, koji su kršili Božju vladavinu i dovodili u pitanje njeno postojanje. Svoje znanstvene spoznaje koristili su u krivoj stvarnosti. Koristili su neostvarive metode kako bi kontrolirali obmane. Uz pomoć i podrškom bića koja nisu živjela na Zemlji, sagradili su kulu u kojoj je postojala energija, dovoljno snažna da dovede u pitanje ugled Boga. Početak gradnje kule ubrzao je vrijeme Božje odluke da uništiti Atlantidu. Stvarne prijetnje Bogu i njegovom postojanju nije bilo. Ukaljana je samo čast Boga. Željeli su svoje kontrolirajuće snage proširiti preko cijele Zemlje i potkupiti plan, koji je Bog zamislio za svoju djecu.

Misaoni život koji sam vodio u Atlanti i učenje moje povijesti, danas su ogledalo vašeg društva. Čovječanstvo je skrenulo sa puta. Pokušalo je spoznati tajnu, koja je uvijek trebala ostati tajnom – tajnom Boga. Bogu su nadjenuta mnoga imena, mnoga lica i mnoge religije. Čovječanstvo se usprotivilo vidjeti povezanosti i svjetlo koje spaja sve religije. Iz tog svjetla su rođeni svi oblici. Ono im daje svoju snagu.
Čovječanstvo se okoristilo znanošću. Pokušalo je strogo kontrolirali svijet, porobili elemente, atome i molekule, koji su građa vaše stvarnosti. To je trebao biti način rukovođenja, podvaljivanja protiv prirodnog Božjeg tijeka stvaralaštva. Čovječanstvo je preotelo Zemlji jednu civilizaciju, bezobzirno podvaljujući, porobili njene sirovine i njenu ljepotu. Slijedili su se tragovi svojih predaka iz Atlantide. Grade se leteći strojevi, podvaljuje genetskim materijalom, bespolno - kloniranjem nastaju nova bića i koriste se uništavajuće sile laserskih zraka i atomske energije.

Usprkos svemu za čovječanstvo još postoji nada. Ako bi Zemlja zaista trebala biti spašena i iscijeljena, prije nego što je kasno, potrebno je da čovječanstvo ponovo pronađe vjeru u svoje osobno božansko. Vjera bi sačuvala čovječanstvo od njegove sudbine, sudbine vječnog ponavljanja polaganog preobražaja, koja je daleko teže od same smrti. Čovječanstvo bi trebalo priznati svoje grijehe, svoju pohlepu i težnju za objašnjenjem Božanske istine.

Istina je, da smo mi i Bog jedno. Ako vjerujemo u sebe, onda možemo vjerovati i u Boga. On je naša Božanska Majka i naš Božanski Otac. Stvorio je nas i svijet u kojem živimo, s najboljom namjerom u srcu, s mnogo truda i na najsavršeniji mogući način. Trebali bi se posvetiti samo Božanskom i Božanskom u ovom svijetu, povezati se s puno ljubavi s našom braćom i sestrama, koji žive na Zemlji, na nebu, u vodi i vatri, povezati se s duhovnom prirodom našeg bića, da bi živjeli u miru kao što smo to već jednom činili. Na mnogo nježniji način bi bili bliže tajni Božjoj. Pokušajmo ne željeti razumjeti nerazumljivo.

Uz pomoć mog utjelovljenja u Atlantidi spoznao sam ljudsku znatiželju, nezasitnu pohlepu za saznanjem, kada, kako i zašto. Ova, tako bezvrijedna, pitanja bila su temelj za pad i uništenje čovječanstva. Ne bismo smjeli još jednom učiniti ovu pogrešku. Trebali bi imati vjeru i povjerenje u Božji Plan. >

- 19:56 - Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>