ponedjeljak, 29.10.2007.

Ja nemam vremena za sebe!

Mislim da je vrijeme u kojem živimo postalo prebrzo za mene. Ne mogu se uloviti ni za što u ovom nezaustavljivom tijeku vremena. Općenito gubim se među sitnicama. Kao da na neki čudan način ishlapljujem. Ponekad stvarno mislim da neču stići,a li onda se samo potrdim malo više, ali sada stvarno to više ne mogu jer nisam ja 'super' čovjek koji može sve stići za druge i za sebe.

Shvatio sam da ne mogu uvijek reći 'da naravno'. Shvatio sam da treba reći 'ne' te da treba više misliti na sebe i biti čak i sebičan jer se stvarno ne isplati tratiti slobodno vrijeme ne obveze koje mi ne trebaju, a ja ih baš i ne volim. Neka se svi brinu za sebe a ne ovise o drugima. Život je težak i treba ga živjeti. Ja sam izdržao jako dugo, čak i više nego što sam mislio, i svejedno imam vremena, ali to nije dovoljno.

Uvijek sam volio temeljito sve napraviti, a sada sam ostao površan, i shvatio sam da će me ta površnost koštati jednom. Ne mogu vam reći kakav je osjećaj biti dobar, jer ja to pokušavam biti, no ipak mislim da to nisam. Previše bi stvari trebalo jednostavnoi pustiti da sačekaju, ali oni to ne mogu.

I onda dođe trenutak pa se osjećam da sam kao neka hrana koju nemilosrdne ptice kljucaju, i da nemam pravo glasa. No i kada podignem glas i kada rečem ne, ispadam 'ljigavac' i sebičnjak i onda se ja osjećam još gore, ali ne mogu ispunjavati sve zahtjeve i uvijek će neki biti odbijeni i sad ponosno kažem da me je briga i da mi je stalo, ali ne u tolikoj mjeri koliko i prije. I želim da znate da sam uvijek tu, ako mi ne oduzmete previše vremena jer stvarno je dragocjeno i nemam ga...

I na kraju ostaje samo vjera,
istinska snaga,
koja može,
hoće,
ostvariti ono što moj razum nije mogao...