svaki novi dan ugledam u suzama bez vjere u bolje sutra.
samo s nadom da je posljednje.
vrijeme protječe.
vidim samo obrise svijeta koji ne razumijem,
i kojemu, vjerujem, nikada neću pripadati.
nikada nisam preboljela.
ništa od onoga što mi je učinjeno nije boljelo manje,
nijedna rana nije zarasla…
samo sam s vremenom postala dovoljno jaka tek toliko da izdržim.
ali nedovoljno da uistinu preživim.
život odmiče iz moji ruku.
a ja to ne mogu zaustaviti.
plačem nad svojim grobom svjesna da ga nikada niti nisam napustila.
otkad su me ubiti, vračala sam se tamo – a zapravo nikada nisam uistinu otišla.
moji snovi, moje, nade, moja duša i tijelo leže tamo.
nitko to nije mogao shvatiti.
pokušala sam reći ali glas mi je zvučao mrtvo.
sve ovo samo je iluzija.
gorka varka koju drugi prihvaćaju jer tako žele prihvatiti.
ali zapravo uvijek iznova gledaju ljušturu koja nije željela ostati ležati
jedino iz prkosa prema ovom surovom svijetu.
mrtvo treba ostati mrtvo,
možda mi niti nije mjesto među živima.
ali ostajem jer ne mogu pronaći mir.
još uvijek zahtijevam pravdu.
još uvijek tragam vlastito uništenje
još uvijek mrzim.
još uvijek osjećam bol.
čak i mrtva. poluživa.
negdje na granici podsvijesti znam da to nije uredu.
ali zar postoji pravda?
dolazi li ona ikada?
progoni li?
njega i svakoga čovjeka koji je prišao s namjerom da učini isto.
kažnjava li savjest?
progoni li i one koji ju nemaju?
mogu li ikada biti pomirena nad time što je učinjeno?
mogu li zaista dočekati ispunjenje?
mogu li zaista dočekati zaborav?
mogu li voljeti bez straha da mi sjenka prošlosti naudi uvijek iznova kada volim?
mogu li čekati da mi zaborav ne donese ispunjenje i vjeru u sutra kada jednom postajem svjesna
da otječe iz same srži moga tijela i dopušta da osjetim više od
saživljenja, više od strahova , više od boli i nemira.
jadnom kada će mi biti dopušteno da volim bez zapreka,
bez ograničenja, bez zidova,
jednom, možda u drugom životu,
neću se pitati jesam li zaslužila takvo zlo?
…a tek mi je osamnaest godina…
…i već dvije sam mrtva iznutra…

….


noćas ću baciti sve svoje snove
i prerezat vene jer pune su otrova
a kada razlijem život niz mrtve ruke
biti ću posljednjom boli lomljena….

i kada me oslijepi miris vlastite krvi
ruke natopljene mojom propašću
predat ću dušu, i tijelo i razum
ovaj poraz prozvat ću posljednjom prevlašću

… i kada otmu i ispiju iz mene
zadnju mrvu živosti
i kada mi tijelo prekriju zemljom
mržnjom ispratite ostatke moje mladosti
(…ne trebate za mnom plakati…)

tako mlada a puna mržnje
ponovno šaptom će suditi ljudi
jer mrtve usne neće moći odati pošast
tko jednom ode-više se ne budi….

hoću li te znati voljeti dovoljno lijepo....

Danas sam ponovno otvorila oči i zamrznula osmijeh zalutao iz sna.
lijeno sam ispijala kavu dopustivši da mi prve jutarnje zrake sunca spuštene na uskomešane valove posivjelog drveća rasprše misli.
ali vani je bilo tako hladno, a ja i ne volim jutra pa sam se lijeno sklupčala na krevetu na onaj način koji te nasmijava.
zamislila sam kako me sada gnjaviš jer je većina mojih malobrojnih prijateljica preživa za svoje dečke a ja sam,
govorio si kroz smijeh, premrtva za tebe.
tada bih ti uputila onaj svoj sad_se_kao_ljutim pogled iako nikada ne bih priznala kako me to tvoje prigovaranje uopće ne uznemirava.
zamislila sam te, kako se budiš, tamo, daleko, zastaješ tek na tren kako bi nam se misli dotakle, i odlaziš živjeti svoj život u kojemu me nema.
Ispijaš kave sa drugim ljudima, pričaš o svim onim dosadnim stvarima, zabavljaš se na sve one isprazne načine i budiš s potpuno drugačijim mamurlukom.i nitko ti ne postavlja sva ona čudna pitanja o kojima nitko i ne razmišlja i ne priča ti o stvarima s kojima se samo ja zabrinjavam dok se ti, kao i uvijek iznova uspijevaš čuditi ničemu razumljivom što sam izrekla.
Još uvijek plaši me da biti ću ponovljena….
ponekad se pitam je li ti mjesto kraj mene? Još uvijek razmišljam trebam li te pustiti da odeš. ne, ne razumiješ.
da si ovdje ponovno bi me pogledao kao da sam prodala dušu.
ali postoji u meni nešto jače od ljubavi prema tebi – postoji mržnja prema samoj sebi.
još uvijek kada šećemo gradom pitam se bi li neku drugu mogao voljeti kao mene? bi li tada bio sretniji?
hoće li tvoje ruke jednom postati umorne od stalnog pružanja da me održe na životu?
hoće li jednom postati site mojih nemira?
hoće li te neka druga znati voljeti dovoljno lijepo?
onako kako ja nikada nisam znala…

ponekad se još uvijek volim pretvarati da mi ne značiš toliko mnogo....
ali sumnjam da sam pokleknula odmah na početku kada sam te pokušavala izjednačiti sa sasvim običnim dečkom kada si ti puno, puno više od toga....
i da, vratit ću se uskoro, jer polako postajem umorna od svoga grada snova, i sita sam dugačkih telefonskih poziva koje toliko prezirem, i te praznine koju bezuspješno pokušavam ispuniti - ignoriranjem i same pomisli da više neznam što bi ovdje sama sa sobom....

sretno valentinovo svim slučajnim prolaznicima....

Moje su ruke – ruke njene

....isprati pogledom posljednju želju
koju utjelovit će drhtaj vođen nekom drugom ženom

u savršenim linijama što isprepliću dva tijela
pronađi moj miris na tijelu njenom

neka te u žaru zimske noći
zavede njezin lik – moje siluete

i neka te u stisku njezinih znojnih ruku
njena šaputanja na moje suze sjete

u probuđenom valu osjećaja snažnih – a tako praznih
neka prisjete te sjećanja na moje nešto

u trenu ponovno prepoznaj kraj svojeg moje tijelo
i u dugačkim kosama prepletene tajne vješto

….Ako ikada zoru bijelu
dočekaš u nježnosti neke druge žene
zamisli mene u njenom tijelu
jer moje su ruke-ruke njene…


dragi moji blogeri. želim vama i svim slučajnim prolaznicima prva poželjeti sretno valentinovo ovom posebnom pjesmom koja je tako drugačija od svega što sam ikada napisala....
voljeti znači- usuditi se, to sam tako bolno spoznala.
ljubav se ne može dokazati nit opisati ispraznim riječima.
moramo vjerovati da je ovdje-iako možda nikada neće biti...
sasvim ju je suvišno opisivati bolje, jer ionako je nepredvidiva kada je to god moguće, neuhvatljiva, jer svaki puta kada mislimo da smo je uhvatili sklizne nam kroz dlanove, i neuništiva, jer rađa se iz pepela kada mislimo da je sve uništeno....
istina je da u nju dugo nisam vjerovala, istina je također da sam u nju mnogo puta posumnjala, a još veća istina (a samim time i bolnija) je da sam je mnogo puta vidjela tamo gdje je zapravo nema....
sada se mogu gorko nasmijati na vlastitu rečenicu kojom sam se toliko ponosila a koja je govorila da ljubav uvijek čuči negdje sa strane, u skrivenom kutu, i promatra kako druge zovemo njezinim imenom....
poslijednji dani saživljanja gotovo su iza mene. kaotične godine u kojima sam potpuno izgubila kompas, kako nad sobom, tako i nad svim svojim postupcima koji su iz toga proizašli gotovo su iza mene.
sada to mogu priznati - bila sam mrtva.
postojao je netko tko me je zaista uništio za sve ostale. postojao je neko tko me je ubio. prije sam bila bolja osoba. taj dio mene više ne postoji. dugo sam se pitala čime sam zaslužila takvo zlo. ali sada to više ionako nije važno.
pokušavam nadvladati to mrtvilo i sada se po prvi puta borim za ono što je od mene preostalo. znam da u meni nema dovoljno snage za život niti dovoljno osječaja da oprostim za zlo koje mi je učinjeno. ali mislim da to dugujem NjEMU koji se je toliko dugo borio za mene. neke priče trebaju pričekati mračnije dane- ovo je zasigurno jedna od njih. zato želim od vas da se borite- čak i kad u vama nema ničega osim glasa koji vam naređuje da nastavite.
i zahvalite svim onim dragim ljudima koji su bili uz vas čak i kada ste sumnjali, recite nekome koliko ga volite i nemojte odustati jer život je prekratak. ja sam predugo plakala nad prošlošću i zavlačila se u mrtvilo kako bi liječila rane koje nikada neće zarasti a premalo živjela u sadašnjosti s NJIM.
on me je probudio, održavao na životu, davao nadu... a nikada mi nisam rekla
koliko mi zaista znači.... iako ponekad kada ga pogledam pomislim kako je on to oduvijek znao....

potpišite peticiju - pokažite da vam je stalo...

video sadržava vrlo brutalne scene.
valjda je to u našem svijetu potrebno da bi mogli nešto osuditi kao nemoralno i uznemirujuće.
Pokažite da vam je stalo, dodajte ovu groznu snimku na svoj blog... i što je najvažnije potpišite peticiju i pomozite da se za ovakve stvari snose poslijedice.
Komentirajte.... pokažite da vam je zaista stalo....



Pledge to go fur-free at PETA.org