Moje su ruke – ruke njene
....isprati pogledom posljednju želju
koju utjelovit će drhtaj vođen nekom drugom ženom
u savršenim linijama što isprepliću dva tijela
pronađi moj miris na tijelu njenom
neka te u žaru zimske noći
zavede njezin lik – moje siluete
i neka te u stisku njezinih znojnih ruku
njena šaputanja na moje suze sjete
u probuđenom valu osjećaja snažnih – a tako praznih
neka prisjete te sjećanja na moje nešto
u trenu ponovno prepoznaj kraj svojeg moje tijelo
i u dugačkim kosama prepletene tajne vješto
….Ako ikada zoru bijelu
dočekaš u nježnosti neke druge žene
zamisli mene u njenom tijelu
jer moje su ruke-ruke njene…
dragi moji blogeri. želim vama i svim slučajnim prolaznicima prva poželjeti sretno valentinovo ovom posebnom pjesmom koja je tako drugačija od svega što sam ikada napisala....
voljeti znači- usuditi se, to sam tako bolno spoznala.
ljubav se ne može dokazati nit opisati ispraznim riječima.
moramo vjerovati da je ovdje-iako možda nikada neće biti...
sasvim ju je suvišno opisivati bolje, jer ionako je nepredvidiva kada je to god moguće, neuhvatljiva, jer svaki puta kada mislimo da smo je uhvatili sklizne nam kroz dlanove, i neuništiva, jer rađa se iz pepela kada mislimo da je sve uništeno....
istina je da u nju dugo nisam vjerovala, istina je također da sam u nju mnogo puta posumnjala, a još veća istina (a samim time i bolnija) je da sam je mnogo puta vidjela tamo gdje je zapravo nema....
sada se mogu gorko nasmijati na vlastitu rečenicu kojom sam se toliko ponosila a koja je govorila da ljubav uvijek čuči negdje sa strane, u skrivenom kutu, i promatra kako druge zovemo njezinim imenom....
poslijednji dani saživljanja gotovo su iza mene. kaotične godine u kojima sam potpuno izgubila kompas, kako nad sobom, tako i nad svim svojim postupcima koji su iz toga proizašli gotovo su iza mene.
sada to mogu priznati - bila sam mrtva.
postojao je netko tko me je zaista uništio za sve ostale. postojao je neko tko me je ubio. prije sam bila bolja osoba. taj dio mene više ne postoji. dugo sam se pitala čime sam zaslužila takvo zlo. ali sada to više ionako nije važno.
pokušavam nadvladati to mrtvilo i sada se po prvi puta borim za ono što je od mene preostalo. znam da u meni nema dovoljno snage za život niti dovoljno osječaja da oprostim za zlo koje mi je učinjeno. ali mislim da to dugujem NjEMU koji se je toliko dugo borio za mene. neke priče trebaju pričekati mračnije dane- ovo je zasigurno jedna od njih. zato želim od vas da se borite- čak i kad u vama nema ničega osim glasa koji vam naređuje da nastavite.
i zahvalite svim onim dragim ljudima koji su bili uz vas čak i kada ste sumnjali, recite nekome koliko ga volite i nemojte odustati jer život je prekratak. ja sam predugo plakala nad prošlošću i zavlačila se u mrtvilo kako bi liječila rane koje nikada neće zarasti a premalo živjela u sadašnjosti s NJIM.
on me je probudio, održavao na životu, davao nadu... a nikada mi nisam rekla
koliko mi zaista znači.... iako ponekad kada ga pogledam pomislim kako je on to oduvijek znao....
Post je objavljen 05.02.2008. u 23:58 sati.