svaki novi dan ugledam u suzama bez vjere u bolje sutra.
samo s nadom da je posljednje.
vrijeme protječe.
vidim samo obrise svijeta koji ne razumijem,
i kojemu, vjerujem, nikada neću pripadati.
nikada nisam preboljela.
ništa od onoga što mi je učinjeno nije boljelo manje,
nijedna rana nije zarasla…
samo sam s vremenom postala dovoljno jaka tek toliko da izdržim.
ali nedovoljno da uistinu preživim.
život odmiče iz moji ruku.
a ja to ne mogu zaustaviti.
plačem nad svojim grobom svjesna da ga nikada niti nisam napustila.
otkad su me ubiti, vračala sam se tamo – a zapravo nikada nisam uistinu otišla.
moji snovi, moje, nade, moja duša i tijelo leže tamo.
nitko to nije mogao shvatiti.
pokušala sam reći ali glas mi je zvučao mrtvo.
sve ovo samo je iluzija.
gorka varka koju drugi prihvaćaju jer tako žele prihvatiti.
ali zapravo uvijek iznova gledaju ljušturu koja nije željela ostati ležati
jedino iz prkosa prema ovom surovom svijetu.
mrtvo treba ostati mrtvo,
možda mi niti nije mjesto među živima.
ali ostajem jer ne mogu pronaći mir.
još uvijek zahtijevam pravdu.
još uvijek tragam vlastito uništenje
još uvijek mrzim.
još uvijek osjećam bol.
čak i mrtva. poluživa.
negdje na granici podsvijesti znam da to nije uredu.
ali zar postoji pravda?
dolazi li ona ikada?
progoni li?
njega i svakoga čovjeka koji je prišao s namjerom da učini isto.
kažnjava li savjest?
progoni li i one koji ju nemaju?
mogu li ikada biti pomirena nad time što je učinjeno?
mogu li zaista dočekati ispunjenje?
mogu li zaista dočekati zaborav?
mogu li voljeti bez straha da mi sjenka prošlosti naudi uvijek iznova kada volim?
mogu li čekati da mi zaborav ne donese ispunjenje i vjeru u sutra kada jednom postajem svjesna
da otječe iz same srži moga tijela i dopušta da osjetim više od
saživljenja, više od strahova , više od boli i nemira.
jadnom kada će mi biti dopušteno da volim bez zapreka,
bez ograničenja, bez zidova,
jednom, možda u drugom životu,
neću se pitati jesam li zaslužila takvo zlo?
…a tek mi je osamnaest godina…
…i već dvije sam mrtva iznutra…

….


noćas ću baciti sve svoje snove
i prerezat vene jer pune su otrova
a kada razlijem život niz mrtve ruke
biti ću posljednjom boli lomljena….

i kada me oslijepi miris vlastite krvi
ruke natopljene mojom propašću
predat ću dušu, i tijelo i razum
ovaj poraz prozvat ću posljednjom prevlašću

… i kada otmu i ispiju iz mene
zadnju mrvu živosti
i kada mi tijelo prekriju zemljom
mržnjom ispratite ostatke moje mladosti
(…ne trebate za mnom plakati…)

tako mlada a puna mržnje
ponovno šaptom će suditi ljudi
jer mrtve usne neće moći odati pošast
tko jednom ode-više se ne budi….