kada pogledam kroz prozor

i zamolim da se nedostižne istine kreću kao objave, ja
osjećam gašenja, a mladi su profili
prazni

kao negovornici u našim krugovima koji su, vjerujući
da razgovori nisu prolazni, prisjeli
našim pričama, idejama
daljina. kada

pogledam kroz prozor, sjećanje
na riječi, pojmove, podsjeti

kako prozora nije za bliske susrete, a daljine su
obojene čestim očima, rukama, sluhom
u jakim tišinama, kao da su

kretnje zamijenile oči.