...
Posljednjih dana nemam ni teme ni inspiracije da bi napisao nešto što ne bi požalio, pa sam se odlučio drugačije izraziti. Vi koji čitate, nadam se da vam se sviđa. Pa krenimo…
Beznadno…
Smrznuto cvijeće i vosak svijeće
Uzdah i pogled u vlastiti dah…
Svakim izdahom sve bljeđi
Svakim uzdahom zrak je rjeđi…
I čekam…u kutu sobe..
Zaleđen u vremenu
Ne osjećam tijelo
Ali osjećam smrt na tjemenu…
Gladan sam ljubavi…
Čudne misli u glavi
Paranoično sjedim i čekam smrt…
Soba se pretvara u vrt…
Pun boja i cvijeća čiji mirisi zavode moja osjetila….
Tad pomislih da me se smrt nije sjetila…
Ostao sam sam…
Pjesnik
Pjesnik, umoran, svladava ga san
Proživio je još jedan težak i sumoran dan…
Zna on to i osjeća
Svojih se pogrešaka uvijek prisjeća…
Soba je u mraku
Ali ipak je nešto u zraku
Mirni plamen i miris svijeće
Drže ga budnim pa zaspat neće…
Olovnim pokretima ruka sluša naredbe
Slijedi slova kao vojnici generala usred borbe
Piše oproštajnu pjesmu, samo joj on značenje zna
Zadnji stih dovršio nije, to je na Bogu da dozna…
A on će večeras k njemu, vidi da je tako
Ali olovku još ne ispušta lako
Zna da je rat izgubio, ali ovu bitku neće
Drži ga živim onaj plamen svijeće
U njemu vidi cijeli život svoj
I suze i smjeh, i pjesama bezbroj…
Riječi su njegovi pali vojnici
Kojima izriče počast u zadnjoj bitci…
Gasi se plamen, a pjesnik u riječi tone
Već čuje da mu zvona glasno zvone
Tone, ali smrti se pjesnik ne boji
Olovka je njegovo oruđe što u ruci čvrsto stoji…
Bez naslova…
Topli uzdasi na jastucima sjećanja
Ostali su zarobljeni
Dok vraćam se u prošlost
Dok se vraćam svojoj sjeni…
Oni osjećaji vrijedni
Do kojih mi je stalo
Više ne postoje
Srce ih je ukralo…
A oči krvave od suza
Oči tako tužne i snene
Nisu znale što je ljubav
Nisu znale da svaki cvijet kad-tad uvene …
I sad suza više nema
Vjetar duše ih je osušio
Ne puše više
Jer zna da je mojoj duši nemir pružio…
Otad je duša suha kao pustinja
Kad nema suza da je natope
Prizivam tvoje oči
Da se u mojima rastope…
Rijeke…
Svaka rijeka svoje snove ima
Svaka rijeka svoje uspomene nosi
Za mene nema lijeka
Ni u čistoj jutarnjoj rosi…
Samo težak, gorak okus
I milijun pitanja…
Pogled prema nebu
U milijun beskorisnih svitanja…
A nove rijeke teku
I odavno prekrile su moju rijeku
U prošlost je potopile
Neke druge strašne sile..
Mutne su te rijeke druge
Nad njima umiru sve duge
Samo hladni povjetarac i miris smrti
I jedna uspomena što se po glavi vrti…
Uspomena na život, kratak, ali slobodan
Gdje rađanje bio je svaki novi dan…
Stari ribar
Stari ribar mrežu plete
Boli svoje u more sprema
Rijetko ga se ljudi sjete
Njega kao da više i nema…
Samo tihi valovi i hrabri povjetarac
Podsjete da postojao je starac
Koji volio je more kao dušu svoju
Volio je more i njegovu plavu boju..
A mreže sad nitko više ne plete
Sva su rasparane
Kraj njih se igralo malo dijete
Koje starcu otvori stare rane
I vrati ga u dane
Kad mislio je da ima svijet na dlanu
A izgubio je sve u jednom danu
More koje je volio tako
Uzelo mu je sve tako lako
I ljubav i život
Sve je nestalo u jednoj sekundi…
Očiju njenih uvijek će se sjećati
Zbog mora će se uvijek u prošlost vraćati
Rane njegove nikad zacijelit neće
One će do smrti bivati sve veće…
Generacija…
Bit ću iskren, bez trunke laži
Srednjoškolski život od ovog mi je draži
Volim ovo što radim i sve
Ali tamo mi je bilo super od godine prve…
Društvo mi fali, fale mi sati
Na kojima sam smišljao načine
Kako da se vrijeme skrati…
Fale mi odmori, veliki i mali
Volio bi kad bi svi satovi stali
Onaj dan kad smo svi plakali…
Sva moja generacija voljet će pjesmu ovu
I nek se zna, napisao bi i novu
Da znam da ću opet s njima biti
Da neću kao sada, suze liti…
Fali mi zima i dolasci u školu
Fali mi sendvić na velikom odmoru
Fale mi stolice, klupe
Fale mi čak i ocjene glupe
Sve bi dao samo da se tamo vratim
Da si školski sat još jednom skratim…
|