SAMO ME LJUBAV MOŽE VRATITI

ponedjeljak, 22.06.2009.

Zajašila sam svoju Crnu Ljepoticu.Vjetar mi je šibao u obraze,dok sam se udaljivala od kuće.Pogledom sam gledala u bijele oblake raznih oblika,usporeći konja,želeći razgledati nebo,proučti granje na drvetu,nebi li propustila neko gnjezdo.Dok sam na svom konju ponosno prolazila uz
rijeku,gledajući svoj odraz u čistoj vodi začula sam smjeh.Smjeh kojeg prije nisam čula.Pogledom sam prešla preko rijeke na drugu stranu velike prostrane livade.Crni konj s onom čudnom sivom trakom trčao je uokolo savršenog smijanja.Skakao je ponosno na svoje dvije stražnje noge a prijednjim kopitima pozdraviljivao je Joevo nasmješeno lice koje je sunce osijavalo.Na sebi je nosio bijelu poderanu majcu na prsima,kratkih a ipak zgužvanih rukava.Crne hlače od čvrstog trapera oblikovale su mu
savršene noge s kojima se sad popeo na svog konja i pretrčo preko rijeke.
Kapljice vode koje su se uzdizale u zrak dok je njegov konj prolazio
propuštale su zrake sunca i načinile dugu.Šarene boje uzdizle su se nad njegovo lice i u sekundi nestale.Čim je prešao preko rijeke povukla sam uzde kako bi moja Ljepotica krenula dalje.Nisam se htijela zadržavati,boljelo me nešto u prsima.Nisam mogla disati,a srce je prejako kucalo.Što li se događa samnom?A k vragu i seronja s 12 galaksije! "Spora si kobilo!"Prejuri sa svojim konjom praveći se važan.Ma
kad mu ja dam sporu kobilu!Povukla sam uzde čvrto ih stegnuvš i natjerala Ljepoticu da ga sustigne.Jurili smo kao vjetarjedan do drugoga,smijući se.Utrka se prelila u uživanciju i igru.Sivi konj nas je zaustavi sa suprotne strane. "Zdravo tata."Pozdravila sam nemogući skinuti smješak s lica. "Zabavljate se vi,vidim ja."Kimne otac prema Joe-u.
"Tvoj otac i ja krećemo danas na upise utrka.Konj ti je u punoj formi.aš me zanima hoće li Arielle tako dobro izdresirati svoju ljepoticu."Nasmješi se moj otac blagim naboranim smješkom. "Ljepotica?"Zapita Joe. "Moj konj se zove Crna Ljepotica."Priopćim mu."Aha.Vjerujem da će uspjeti
postići veliku brzinu.Jaka je ovo kobila.Ali neće biti nikad brža od mojeg Groma."Pretpostavila sam da je njegov konj Grom.Zanimljivo ime. "Hehe,draga djeco.Puno je toga važnije od brzog konja." "To i meni
otac kaže."Nasmješi se Joe. "Pa,ovaj,zamalo sam zaboravio,Arielle,Morelin te zvala da se nađete za sat vremena u knjižari."
Kimnula sam potvrdno glavom. "Idem s mjesta." Povukla sam uzde i zajašila prema kući.Još sam uvijek imala smješak na licu.Znam da nije bila stvar u utrci,niti u tome da sam ga sustigla.Stvar je bila u nečemu drugome.Ali izgleda da si još nemogu priznati neke stvari,neke osjećaje.

"Zdravo curke."Pozdravila sam ih i sjea na drvenu klupicu i naslonila laktove o stol.Gdije god da sam se okrenula ugledala bih samo police sa knjigama.Jedan dio knjižare bio je muzej,a sve ostalo zauzimale su
police,klipice sa stolovima ili samo fotelje u kojima je udobnije čitati.Naravno knjige iz knjižnice se nisu mogle uzimati ni posuđivati.Čitalo
se isključivo ovdije.U ovom dobu,sve za čitanje nalazilo se elektroninim putem kako bi se očuvalo drveće u što većem broju.Drveće,cvijeće uglavnom biljke danas su zaštićena bića.Postji dakako područje na kojemu se uzgajaju drveće za izradu papira.Još se uvijek neke stvari nemogu provesti elektroničkim spravama.
Na stolu oko kojeg smo sjedili nalazile su se knjige,neke posložene na kup,a neke otvorene poput nestašnih leptira. "Jesi našla nešto zanimljivo?"
Zapitala sam Morelin. "Aha."Uvalila mi je knjigu pod nos. "Čitaj."
Pogledala sam debelu koricu na kojoj je bilo velikim masnim slovima napisan naslov "Nastanak sedme galaksije." "Kakva su to sranja Morelin?!Baš će mi to pomoć u otkrivanju razloga rata.Zašto se jednostavno ne okanim tih stvari koje nas se ne tiču?!" Odbila sam knjigu. "Poslušaj."Nagovori me Alexis. "U toj knjizi piše da za sedmu galaksiju nisu znali,već su smatrali da će se ona otkriti tek poslje,zato su galaksiju poslje šeste nazvali osmom.Zar se nikad nisi pitala zašto je tako čudan poredak?Šest,osam pa tek onda sedam."Mudro su zvučale rećenice izgovorene preko Morelininih usna. "Ma to nema smisla."Odbila sam povjerovati.To svi možemo izmisliti.Jednostavno su se brojke tako poslagale zato što je sedma galaksija malo na desno od osme. "Ima."
Privuče mi pozornost Alexis. "Slušaj me dalje" nastavi Morelin "Sjećaš se da je tako bilo i u kemiji s elementima u periodnom sustavu.Neki su se elementi pronašli tek kasnije ali je za njih već bilo pretpostavljeno mjesto u perijodnom sustavu." "Ali,kakve veze imaju elementi sa galaksijama?!"Zapitala sam. "Nikakve,samo ti dajem primjer.Stvar je u tome što" "Morelin"ponovno sam joj upala u sred rećenice "Da nije bilo sedme galaksije nebi pronašli ni osmu galaksiju,nebi ju samo tako preskoćili kad bi ju vidjeli."Poklopila sam knjigu. "Morelin ti to pokušava
objasniti.Sedma galaksija nije postojala.Sjeti se da su galaksije samo u krugu sunčevog sustava."Namrštila sam se. "To znači da je sedma galaksija umjetno stvorena poput dvanaeste?"Zapitam začuđeno.
"Upravo tako."Ustvrdi Morelin. "Terra nam je rekao da su dvanaestu galaksiju napadali zato što je moderna tj.umjetno stvorena."Preokrenula je
stranicu u knjizi. "Ali sedma nije napadnuta već peta."Podsjetila sam je. "O tome se i radi.Umjetno se može raspasti,a prirodno stoji,sve dok je ljudi sami ne unište."Ništa nisam shvaćala.Morelin i Alexis udubile su
se u knjigu kao da se tamo sve nalazi.Imala sam dojam da su one pola
toga već otkrile.Prišao nam je Dean.Kad mu je Morelin objasnila sve jednakim riječima kao meni,on je shvatio.Pa dobro jesm li je jedina tu glupa,koja nemože ništa pokopćati. "Nismo još ništa otkrile"prozbori Morelin "ali mi se čini da peta galaksija ima nešto što sedma pokušava uzeti." Dean je kimnuo. "Pohlepa?" Zapitala sam retoričko pitanje. "Nebih rekao."Suprotstavi se Dean. "Traže nešto što im pripada."Odakle mu sad ta ideja. "Mislim da bi nam Terra mogao nešto otkriti.Pošto je i sam sudjelovao u ratovima galaksija." Pospremili smo knjige na policu i krenuli u grad.Na telefonskoj govornici pronašli smo broj telefona Terre."Halo?"Začuo se dubok glas. "Terra?" Zapitam. "Da,a ti si?" Nasmješim se "Oprosti,Arielle ovdije.Hoćeš li nam se pridružiti u knjižari?"Minutu je tišina zavladala. "Ja?Zašto?" Zapitao je. "Pa,ostatak ekipe smatra da si jako pameta i žele čuti priče o ratu." Šum kroz slušalicu. "Pametan.Haha."Njegov je smjeh radio šum u slušalici. "Vidim da ste svi potreseni ratom...ah u redu.Pozvat ću i ovo dvoje da nam se pridruže.Vidjet ćemo što možemo učiniti za vas." Nasmješi se ponono. "Hvala.Vidimo se." Vratili smo se u knjižaru i na ulau čekali naše pametne strance.
(nastavlja se)
Ps. Oprostite sto je tako kratko i bez slikica...nisam imala vremena...

|Komentiraj 20| >Printaj| #|

četvrtak, 18.06.2009.

Uletjele smo u razred zapuhane.Morelin je nezadovoljno sjedila ispred svog računala tipkajući i mršteći se.

Marieta je proučavala poredak svemirskih tjela na zidu.Karta je bila dobivena svjetlosnim zrakama iz
projektora.Zunjeno je prešaltavala slike.Neki su od učenika razgovarali po grupicama,ali brzo utihnuli kad se
Alexis zaderala "Gdje su Dean i Joe?!" Morelin ju je zaćuđeno pogledala,dok se Marieta okanila karte i prišla
nam poput lukave lisice kodajući u svojim visokim petama.Noge su joj bile poput glatko izrađenog drveta,točno
onako kako bi jedne damske noge morale izgledati.Uska gumena suknja zaljepila se na njezino usko tjelo,
otkrivajući privlačnija dijela tjela.Ta se cura zbilja nezna pristojno oblačiti,zakolutah očima.Dugim prstima na kojima
su sjali prsteni,pomaknula je pramen kratke,zelene kose iza uha i podrugljivo se nasmješila. "Što je bilo,lutkice?"
Obratila se prema Alexis. "Fali ti Dean?Ili je sad već Joe u pitanju?" Alexis ju je namršteno pogledala. "Drži se svojih
posla ako ti je život mio."Zaprijetila sam joj,a ona se odmah odmaknula,zakolutavši očima nezadovoljno.
"Koliko ćeš još visjeti uz te luzerice?"Zapita Marieta. "Koliko mi Bog bude dao." Odbrusila sam joj. "Šteta,kvariš
si ugled." Izađe iz razreda.Glupača.Što ona zna o rušenju ugleda.Kaj joj ja uništim ugled vidjet će ona svojeg boga.
"Morelin" okrenula sam se "jesi li vidjela Deana i Joe-a?" Minutu je šutjela. "Otišli su u podrumnebih znala zašto."
Kimnula sam glavom i potrčala niz metalne stepenice.Cure su me istom brzinom pratile.Najednom,kao da su hodnici postajali sve pustiji.Ili je to samo priviđenje u mojoj glavi jer me sada ništa nije smetalo.Mutilo mi se sa
desnog i lijevog ugla pogleda,samo sam se koncentrirala na ono naprijed.Ni ne znam koliko sam dugo tako trčila
nabijajući nogama o metalni pod,neznam koliko sam stepenica već preletjela,i koliko sam već ljudi gurnula s mog puta.Samo da se nešto ne dogodi.Samo da se nešto ne dogodi.Ne,ne Dean.Zašto Dean?Što to Joe kani učiniti?
Zašto uvijek ubojice idu u najdublja i najmračnija područja ukloniti svoju žrtvu?To već svi znaju."Arielle!"Nisam
se osvrtala i najednom..."Auč!" Tresnula sam o pod,ali prije toga sam,ramenom lupila o nešto.Podigla sam pogled.
"čemu tolika žurba?"Zapita Joe. "Hej!Di je Dean?!"strogo mu uputim pogled. "Amm,Arielle,tu sam."Mahne mi Dean koji je stajao dva tri koraka od Joe-a. "Ti...ti...nisi..."Alexis je nešto htjela promumljati.nešto što sam ja također mislila.
Morelin još uvijek nije ništa shvaćala. "Što je?"Zapita Dean brižno. "Ništa."Alexis spusti glavu. "Što ste radili
u podrumu?" Ponovno sam ljutito nadglasala tišinu,a moja se jeka proširila sada zbilja pustim hodnikom.
"Poslao nas je domar da odnesemo šipku u skladište.A šta vi radite na zadnjem katu?"Odvrati pa upita Joe.
"Tražimo vas."Odgovorih. "Mora da je nešto važno kad si bila u tolikoj žurbi da nas nisi ni primjetila."
Seronja.Zašto uvjek nađe neki odgovor na nepostavljeno pitanje?Ide mi to na živce.ON mi ide na živce!
Ustala sam se i vratila u razred bez ijedne rijeći.Nakon sata dosadne astronomije,gdije nisam naučila ništa
više nego što već znam,odlutali smo van iz škole kako bi napravili piknik na gustoj mirujućoj travi.
Bilo je ugodno sjedjeti i uživati na suncu.Škola se činila ogromnom.Bijela ustanova širila se duž mog pogleda.
Napokon sam kraičkom oka ugledala seronju koji nije jeo,niti pričao,niti plesao,nije radio ništa.Stajao je
poput kipa.Bijela put sjala mu je na suncu.Zbilja sam ga sad mogla uspoređivati sa slikom velikog grčkog
boga,još u praprapra povijesti.Opušteni,blago zaobljeni mišići na rukama bili su usklađeni s njegovim držanjem.
Isprsio se stojeći pravilno ravno,prekriženih ruku.Lice mu je bilo pravilnih crta,ukipljeno i blijedo.Ozbiljno,ali
mogla sam na tom ozbiljnom licu nači mali smješak,zadovoljstva,užitka,nečeg blagog i lijepog.Svojim tamno
zelenim,rekla bi čak i kričavim očima škiljio je u nebo."Hej Arielle,izgleda da si našla nešto zanimljivo za gledati."
Javi se Dean meni pred nosom. "Baš.Seronja je baš jako zanimljiv."Mrzovoljno sam se okrenula u drugu stranu.
"Seronja?"Začudi se Dean. "Tko je seronja?"Zapita me. "Joe."Odgovorih mu kruto.Počeo se valjati od smijeha.
"Što li je toliko smiješno?"Zapitala sam ga i sama se smijući. "Pa,to što si ga nazvala seronjom,i on ima jedno,
podrugljivo ime za tebe.Baš ste smješni."Uhvatio se za trbuh objema rukama i nastavio se smijati. "Kako ju zove?"
Zapita radoznalo Alexis. "Zove ju,hahaha,zove ju"uozbiljio se,bar je pokušao"Zove ju Iritantušom."Alexis je skupa
s njim počela valjat po travi. "Jako smješno!E pa vidjet će on što to znači biti iritantan!" Ustala sam se,htijući
mu opaliti šamar no netko me priječio u hodu. "Dodaj loptu!" Zavikne Morelin. Šutnula gam loptu nogom te lopta
odleti natrag u igru.Malo sam zastala.Morelin je igrala flaybol s Joevom braćom.Igra je vrlo zabavna.
Uglavnom se raspucava loptu u nebo što se jače može.Lopta nesmije s neba past u ruke protivnika,već
suigraća,dok lopta pada,timovi se tuku kako bi zauzeli najbolji položaj za novo raspucavanje u nebo.No,
mogla bi se ja vratiti svojem poslu.Okrenuvši se prema velikim stepenicama koje vode do glavnog ulaza,gdije je
Joe stajao zakamenjen,shvatila sam da mi je pljen izmako iz vida.K vragu!Baš mi je ta lopta morala razmrsiti
sve planove!"Morelin!Arielle!Dođite brzo!"Uzvikne Alexis.Potrčale smo do nje i sjele u krug.Dean je držao
svoje računalo čitajući na glas vijesti dana.Tad sam zabrinuto pogledala u lijevo i shvatila da se moj pljen,Joe
upravo sje od mene.Zarežala sam u sebi,te se pokušala skoncentrirat na Deanovo čitanje. "Peta galaksija napadnuta.Upravo su novinari pete galaksije "Werst" ,s glavnog planeta Ribbu javili prvoj glalksiji da je započeo rat.
Navodno je došlo do pobune sedme galaksije.Pobuna se proširila i na osmu galaksiju.Nedavno je
uništen planet Verta(sjetih se one novinarke na televiziji što je javljala vijesti s tog planeta.Vijesti koje nisam razumjela.) na petoj galaksiji.Stanovništo pete galaksije emigrira u jedanaestu i dvanaestu galaksiju.
Šesta galaksija iz "Gerda",ujedno i glavnog planeta,obećala je pomoći petoj galaksiji u ratu.Navodno će još neke
planete iz drugih galaksija pripomoći u ratu.Prva galaksija iz planete "Zemlja" još nije javila nikakve obavjesti.
Precijednik planete "Zemlja" Huster Frught,razmišlja o neutralnosti njegove planete.Precjednik također naglašava
da neće ulaziti u rat,jer ovo nije stvar prve galaksije.A razlog napada sedme galaksije na petu uopće nije poznat.
Preporućujemo svim putnicima van planeta da budu na oprezu i da ne napuštaju planetu bez vlastitog oružja.
Također molimo,punoljetne osobe da ne puštaju djecu na putovanja bez roditeljske dozvole.Pripremite se.Zla vremena dolaze." Dean zaklopi računalo.Minutu smo šutjeli.Vjerojatno su svi razmišljali.Zadnja je rečenica bila izgovorena i na televiziji.Kako to prva galaksija želi ostati neutralna?Kako da budemo sigurni da Zemlja neće biti
napadnuta.Sjetila sam se također kako je tata rekao da su neki ljudi pohlepni.Jeli pohlepnost razlog napada na
petu galaksiju? "Napokon mogu izvaditi pušku koju mi je djed darovao za osamnaesti rođendan."Zadovoljno će
Breh. "Majmune,kako se možeš veseliti oružju!"Opalila sam mu pljusku. "Oprosti."Ispričo se. "Joe."Izusti Dean.
Okrenula sam glavom al mi se nije sviđao pogled.Joe je mrzovoljno grizo donju usnu. "Sesame, ve re di"(čitaj kako piše)Zbunjeno sam pogledala u Luca koji je na smijesan način izustio nerazumljive riječi. "Ve di?!Treva he le jude!Le kne di vako!"(čitaj kako piše). Zašto su odjednom toliko bijesni?Što im je. "Zume!!!!!" Vikne najednom Terra.Luca i Joe su ušutjeli.Jeli to Dertejski jezik?Zanimljivo.Joe se pokupio zajedno s Lucom i nestali su odmah iza ugla škole.
"Oprostite,imaju slabe živce."Ispričao se Terra. "Što li su pričali?"Zapita Morelin. "Ma,Luc je reko da je oružje u redu.Vjerojatno smatra da se s nečim moramo braniti.A Joe nevoli oružje.Smatra da je u životu oduzeo previše ljudskih života.Pa sam ih samo smirio."Nasmješi se blago i počeška po gustoj crvenoj kosi u nelagodi. "Oduzeo živote?"Blenuh. "Kad su se ljudi po prvi put nastanili u na zadnju galaksiju,tj na dvanaestu galaksiju,napravili
su bogate planete s najmodernijim mogućim izmišljotinama.Da,bilo je napada na nju.Sad je bas Joe bio bjesan,zbog
toga što su nas prije napadali a sada si nalaze tamo skloništa.A čuj,u životu nikad dosta sranja.Tako da smo mi
od malena morali nositi oružje.Neki ga zavole,kao Luc,a neki ga zamrze,kao Joe.Meni tako sve jedno.Kad se mora,
mora se."Prekriži ruke na prsima. "Eh,vidjet ćemo.Ako nam odobre oružje,organizirat će također i nastave borilačkih
vještina."Veselo odvrati Dean. "Aha.To i mene veseli!" Odvrati Alexis. Svi su poludjeli.Žamor veselja nestajao je
u mojoj glavi.Ostali smo samo moje misli i ja.U tišini.Tišini koji samo ja mogu ćuti i samoći koju samo ja mogu osjetiti,stvoriti.Poludjeli su skroz.Što li je toliko zabavno u mahanju s oružjem.Zbog čega veselje?Terra ima pravo,ako se mora,uzet ću i ja mač u ruke,ali rađe da sve ostane u miru.Neznam,bih li ja izdržala oduzimajući
živote pohlepnim ljudima.Možda su pohlepni,ali ja se ne kanim igrati Boga. "Stanite!"Viknula sam,a nekoliko čudnih pogleda osvrnulo se na moj krik. "Ako dođe rat,zaboravite na naše putovanje." Prisjetila sam ih. "A ne!Moramo
na putovanje u Zakkaram!" Zakkaram je prekrasan planet na desetoj galaksiji.Planet,pun boja,šuma,planina i mora.
Idealno mijesto za ležanje ispod palme i pijuckanja koktela.Zabava na kvadrat,bit će blokirana ako dođe do rata.
"Bolje bez oružja!"Predomislili su se. "Idete u Zakkaram?"Zapita Terra. "Da,može ići tko hoće,samo neka se potpiše.
Lista prijavnika nalazi se u glavnom holu škole na jednoj od metalnih ploča obavjesti."Kimnuo je glavom.
"Razmislit ću." "Hej.Nađemo se danas u knjižari?"Zapita Morelin. "U knjižari?Pa imaš lektiru na računalu."Podsjetih ju."Ma kakva lektira.Sto posto ćemo naći nešto zanimlivo ako pokopamo po prošlosti.Možda i razlog napada 7
na 5 galaksiju."namigne.
Sjela sam na kauč u dnevnom boravku i izdahnula sam kao da sam cijeli dan držala dah.Idem jahati svoju ljepoticu.
Izašla sam u vrt,gledajući to carstvo trave na kojem je stajao moj konja u punoj snazi čekajući da razgiba nogice.

(Nastavlja se)
Ako želite možete zaustaviti muziku u boxu i upaliti si ovaj video sa sjajnom pijesmoj.
Ta mi je pijesma vrlo draga.Prirasla mi srcu =)

|Komentiraj 9| >Printaj| #|

subota, 13.06.2009.

Scena u kojoj su se vrata lagano otvarala,škripeći od starosti.Čovijek je uplašeno gledao sebi preko ramena kako bi
razabrao tko ulazi u prostoriju.Svojim je tjelom sakrivao nježno žensko biće.Na vratima se pojavio crni čovijek s
ogromnom pilom u ruci.Smijao se duboko,opako,zadovoljno sto ce ih ubiti.Na licu blage žene pojavile su se suze,a
čovijek koji ju je branio osjećao je nelagodu i strah.Čovijek s pilom zaletio se na njega i odrubio mu pola trbuha.Krik.
Bolan.pomješao se vrisak straha i boli. "Daj!Već si odrezao pola,odrezi sad sve!" Naljutila sam se i ugasila horor.Nikakvog smisla.Niti me malo prestrašio.Sjela sam za stol na većeru.Mama je stavljala salatu dok je tata dočio
sok.Ashley i ja smo cekale u miru da krenemo s vecerom.Nesto je bilo cudno u zraku.Roditelji nisu razgovarali.Ashley se nije zezala s hranom.Majka nikad dosad nije bila toliko tuzna za vecerom,a oca nikad nista nije mucilo.Jeli stvar u onoj vjesti na televizoru?Jesu li je vidjeli?U cemu je problem? "Tata." brižno sam ga pozvala dok se njegov lažan smješak raširio licem. "Reci dušo." pričekala sam trenutak kako bi mi se riječi poslagale u normalnu rečenicu. "Vjesti.Jesi li ih gledao?"Zapitala sam,nasto se tata zacudio.Kao da mi je htjeo odgovoriti,no tada je mama prozborila. "Necemo o tome sada,molim vas da pojedete veceru dok je jos topla."Nastavili smo jesti.
"Tarra,mislim da je Arielle već dovoljno odrasla."Obrati se tata majci."Smatram da bismo joj morali reci sto se događa."Moja se majka uspaničila.Na licu joj se vidio bjes. "Ne zaboravi da imas i mlade djete Victore!"Ljutito ce.
Ashley je nezadovoljno spustila glavu. "Ako se ta situacija odnosi na Arielle,dakako se odnosi i na Ashley.Ona je isto velika curica."Obrati se otac Ashley. Promatrala sam ih.Ništa od ovoga ne razumijem.Što ja to ne znam?
"Victore,molim te."Blago je mama zamolila da se ne raspravlja o toj temi. "Želim znati.Ne svida mi se vas pristup
prema Ashley i meni.Zar nije dogovor da se u ovoj obitelji nema tajni?!"Mrko sam ih pogledala. "Jes.Ali postoje neke tajne koje nemoras znati."Odbrusi mi majka. "Ma nemoj! Ja cu otici u sobu,a ti ces sve reci Ashley!Samo zato
sto je tvoja miljenica!Šta me briga što je mlada!Ova mi se situacija nimalo ne sviđa!"Ustala sam lupeći šakom o stol. "Vidi Victore u što ti se kći pretvorila."Obrati se majka ocu. "Mama!Samnom sada razgovaras!" Bjesno sam kriknula. "Slusaj me Arielle!Malo smo te previse razmazili.Od kad je to meni Ashley miljenica?! ja se brinem za obije!Za razliku od tvog oca koji se ne brine uopće!" Ljutito je zaplakala. "Tata se brine,ali to sto on na licu nikad nema zabrinutost ne znaci da se ne brine.Samo ne zeli da Ashley i ja imamo krivo viđenje o svijetu!" Bljedo me pogledala.
"Što u tome ima loše?Što?!" Ustala se."Ja ovo vise ne mogu slusati.Ovo si djete ti Victore odgojio.I šutiš dok se ta balavica dere na mene!" Ustala se i povela Ashley sa sobom. Sjela sam za stol da dovršim većeru no otac mi je bjesno pokupio tanjur. "Idi spavati Arielle." Brižno je rekao.
Koja ljutnja u ovoj kuci.Ne razumijem,što se krivo dogodilo?U ovoj kuci nikada nije bilo svada.Majka se dosad nikad
nije derala na mene,što god da sam rekla.Niti je ikad plakala.Zašto je otac stalno šutio?Ovaj dan je kao san iz kojeg
se ne mogu probuditi.San u kojem nema smisla cijela radnja.Prvo one vjesti,onda ono u gradu.Pa odjednom Dean.
Cure se ne javljaju.Dosadan horor,pa svada za vecerom.Ovaj mi je osjećaj nepoznat.Zašto mi se ruke tresu?Zasto toliko razmišljam?
"Smijemo li ući?" Zapita otac držeći Ashley za ruku. "Naravno."Brižno sam odgovorila.Sjeli su se na krevet.Ashley
je sjedila ocu u krilima,bas kao ja nekada.Njegova druga čvrsta ruka obrlila me oko vrata.
"Drage moje.U ovoj kući ne postoje miljenice.Ni moja ,ni mamina.Mi vas jako volimo,jednako.Nema ničeg što nam
je važnije od vas dvije.I Mama i ja,puno radimo i rijetko se vidimo,ali moramo raditi kako bi vi mogle imati sto vam
srce pozeli." Dao je blagu pusu Ashley a zati mene brižno pogledao. "Ja znam da je majka vrlo ljuta danas,no ipak
Arielle,nebi se smjela tako s njom razgovarati.To majku jako vrijeđa,jer je ona dala sve za tebe.Odrekla se svojih
dječijih snova,kako bi mogla imati divne kćeri kao što ste vas dvije." Ashley se razvrpoljila. "Kakvog sna?Čega
se majka odrekla?"Upita nježno. "Vaša majka je bila krasna pjevačica.Pjevala je kao ptica na granama,i ljudi su
je voljeli slusati." Majka je bila pjevačica?Zašto mi to nikada prije nije rekla? "Umjetnici su vrlo nježna bića."Nastavi otac. "Oni žive svojim načinom života i vide život na drugačiji način od nas.Zato su vrlo krhki.I mi ih moramo brižno
čuvati.Mami trebaju vase puse ujutro kako bi mogla započeti dan.I treba joj vaš smješak da može pjevati.
Jer ptićica koja ima slomljeno krilo nemože letjeti,a pošto nemože letjeti nije sretna.A sve joj to brani da pijeva.
A tko će vas ujutro buditi veselom pijesmom?" Zapitao nas je blago. "Mama."Odvrati Ashley.Tata je kimnuo glavom.
"Tako je.Mama,mame to najbolje znaju." Nasmješi se. "Mame se znaju i derat." Odvratih. "Nene,to samo kad ih
nešto boli."Odvrati otac. "Ali ona vas jako voli.I nebi bilo posteno da ju ne slusamo." Ashley se ustala i potrcala
prema vratima želeći otići k mami no tata ju je pozvao natrag. "Ovaj razgovor Ashley moras i ti poslusati."Reće
otac te se Ashley vrati u njegov zagrljaj. "Mama i ja se cesto svadamo.No to vas nebi smjelo puno mučiti.
To je dio ljubavi."Ashley zbunjeno pogleda. "Zar ćete se rastati?" Tako mala s takvim idejama.O Bože. "Ne,naravno da ne.Ja volim vašu majku,jako.No ljubav je kao vatromet.Vidiš ga i diviš mu se,no onda samo nestane.No to ne znači da ti veselje nakon vatrometa nije ostao.I taj je vatromet povukao sa sobom puno emocija,događaja koje će
srce pamtiti.Zato ja nikada necu pustiti da se bilo što dogodi vašoj mami i vama.No ono što sam htjeo vam reći
jes sasvim druga tema."Udahnuo je. "Ovako.Ono sto ste vidjele na vjestima,neka vas ne opterećuje.To je stvar odraslih ljudi.Neki ljudi su vrlo pohlepni i nezadovoljni.I mogu im pomoći samo ljudi koji darežljivi i dobri.Ljudi kojima
je sreća i život na prvome mjestu.Zato se ja nadam da su moja dva cvijetića pametna koliko su ljepa."Nasmiješi se.
"Laka vam noć cure moje.Ljepo spavajte.San je potreban.Pusa." Otac je nježno izašao iz sobe. "Arielle.Oprosti."
Prozbori Ashley. "Zbog čega?" Zapitah. "Zbog toga što sam zaželjela da se ljudi prema tebi okrutno ponašaju."
Podigla sam obrvu. "idi spavati Ashley,takve me gluposti uopće ne diraju.Vidiš i sama da sam zaboravila o tome.
Ima i pametnijih stvari od tvojih gluposti koje govoriš.Dosadna si." Izbacila sam je iz sobe i zaspala.
"Kasnim!!!!!!!!" Ustala sam se u žurbi.Jao meni.Škola.Izgubila sam pojam o vremenu.Uletjela sam u ormar tražeći
nešto za obući.Počešljala sam nabrzinu kosu bez ikakvih frizura i izletjela iz kuće.
"Oprostite što kasnim."Ispričala sam se profesoru i sjela na svoje mejseto.Nisam se naspavala.Nisam ni obračala
pozornost na ljude oko mene i nisam se mogla usredotočiti na nastavu.Katastrofa.Još se ovako zbunje no nikada nisam osjećala.Nikada mi se jos nije dogodilo da sam toliko razmišljala.Odakle sve to dolazi i što se to događa?
Hrabrost moram skupiti,to je sigurno.Neću dopustiti da itko shvati da je nešto krivo.Kod mene ne postoji ništa krivo!
Koliko sam samo ljuta zbog toga! Taj osjećaj.Što je to? Grize,boli.Grlo peče,i tresu mi se ruke.Ne! Sve je u redu.
Mora bit u redu.Ništa nije krivo.Sve je super,sve mora biti super.
"Arielle,odmor je.Jesi li dobro?" Začuh Deanov glas.Skočila sam na noge navukuvši što realniji smješak. "Da!
Sve je u redu.U najboljem redu!"Krenula sam prema hodniku. "Arielle!"Vikne Alexis. "Moram s tobom razgovarait.
Nasamo." Izašle smo iz škole na klupicu oko koje smo stalno pričale tajne i probleme.Nije valjda da i Alexis
ima problem.Ali ako ima,bit će mi lakše znajući da nisam jedina kojoj se nešto čudno događa.
"Jučer....ti....Dean...."Počela je plakati."Smiri se,ništa te ne razumijem."Pokušala sam ju utješiti. "Dean i ti...bili ste skupa..."Raširila sam oči.Nemosli ona valjda... "Ne,Alexis,slusaj" Začepila je uši. "Nisam sigurna da želim čuti."
"Alex,pogubile smo se u gradu,samo mi je pomogao da"Potrčala je. "Alex!!Stani!Molim te,pusti me da ti objasnim!"
Trčala sam za njom kolko su me noge nosile.I nikako mi nije bilo jasno,kako to da je brža od mene.Zar ju bjes
čini toliko bržom? Dean ju je zaustavio i dao mi vremena da im se približim. "Jučer smo te tražili.Arielle i ja."
Alexis je probljedila od sramote. "Da,tražili ste nas sjedeći u parku sokola.Lijepo." Spustila je pogled. "Pokušala sam
te nazvati." Viknula sam. "Što bi to promjenilo?!" "Pa da si se javila i rekla gdije si možda bi onak zajedno s Deanom provela cijeli dan zajedno!" "Hej! Zašto si ti uvjek najpametnija?! Nisam sigurna koliko si u tom trenutku mislila na mene! A znaš nešto...nešto što drugi neznaju.I svejedno,odlučila si mi slomit srce! Hvala!" Minutu smo šutjeli.
"Ja sigurno nisam kriva za tvoje slomljeno srce.Odakle sam ja znala da si nas vidjela i odakle da ja znam
šta si ti sebi pomislila!Ako ti i jesam slomila srce onda nisam namjerno već je to učinila tvoja ljudska glupost!"
"Hej!" Vikne Dean. "Mislim da je sad dosta."Pogledale smo ga. "Mene nitko ništa ne pita a znam da se radi o meni."
Koji je njemu sad vrag? "Sto god,prestanite se svađat.Zar će se best frendice posvađat zbog mene?"Upitao nas je.
"Ja bih na tvome mjestu bio počašćen." Začuli smo dubok promukli glas. "Joe?" Tiho sam izustila. "Dean,pusti žene.
One su čudna bića.Njima je fora dramatizirati.Kad odrastu neka ti se jave.Uostalom,zar ljubav nije osobna
stvar?!" Povukao je Deana sa sobom kao da su si best i bez ijednog okreta hodali prema skoli. "Alexis,nisi valjda zbilja mislila da sam odvukla namjerno Deana u park?!"Zapitala sam ju. "Na trenutak me samo ljubomora uhvatila,ali Joe ima pravo,volim dramatizirati." Došlo mi je da ju puknem po glavi. "Hej,majke ti,zašto Joe nosi onu šipku?Nije valjda da s njom želi ubit Deana."Pogledom sam uhvatila Joe i pomno ga proučila.U ruci je držao šipku.
Šipka sigurno nije ukras jer mu odjeća tada nema smisla.Nasmijala sam se. "Alexis,zbilja su ti misli glupe.Zašto bi Joe htjeo ubiti deana?" Pogledale smo se i najednom ustuknule. "Pa,Joe jest čudan." Prozbori tiho.Potrčale smo za njima.

(Nastavlja se)

|Komentiraj 14| >Printaj| #|

utorak, 09.06.2009.

Poglavlje 2. " TAJNE ZAPUŠTENE KNJIŽARE"

Subota je prošla prilično brzo uz goste.Cure su kod mene prespavale. "Arielle!"Vrisak mi je dospio nježno
do glave te sam sasvim smireno otvorila oči upijajući blještavilo sunca. "Da?" Mirno sam zapitala promuklim
glasom. "Da?Obično kad te budim skačeš iz kreveta i šiziš što se derem.Što je tebi ove dane?"Zapita zbunjujuće Morelin. "Koliko je sati?"Zapitah. "Podne." Odvrati Alexis. "Podne?Već?" Ustadoh na brzinu i zaletih se u ormar da odjenem nešto.Potrajalo je dok mi je Alexis vezala kosu u kečkice. "Odrezat ću tu kosu!" Pobunila sam se. "Odreži
i ofrarbaj.Bit ćeš svježa i novorođena."Predloži Morelin. "Hoću,no ne danas."Cijelo smo podne plesale,kad mi je Ashley odjednom izletjela pred noge. "Što je sad?" Izderem se. "Upali televizor!" Uspaničila se te nervozno priključivala TV. Na ekranu se pokazala novinarka s 5.galaksije tj. planeta Verte.Govoreći brzo i nerazumljivo pokušavajući nadglasati buku u pozadini. "Pripremite se,zla vremena dolaze.Hvala na slušanju,to je sve za danas."
i program se prebacio na reklame.Tada je Alexis isključila televizor. Sve četiri smo zanjemile u sobi.Prostorija je
bila zagušena tišinom. "Kakva zla vremena?!" Morelin se usudila probiti tišinu.Progutala sam slinu. "Neam pojma."
Odvrati Alexis. "Ashley,zašto nas ranije nisi došla obavjestiti o važnim vjestima na TV-u?" Prijeteći sam ju
pogledala. "Oprosti,mislila sam da gledaš televizor,no tada sam prošla pokraj sobe i začula muziku."Odvrati.
"O čemu se radilo?"Zapitah ju ponovno. "Ne znam.Nisam sasvim razumjela.Jedino što znam jes da je tata otišao
po nešto vrlo bitno za nas."Izašla je iz sobe namrgođena. "Što god bilo,nadam se da nećemo morati hvatati
oružje."Sjedne na krevet Alexis. "Ma jesi li ti pala danas na glavu?! Kakvo oružje!Alexis,danas bi svojim glupim izumima raznjeli jednim laserskim streljivom cijelu planetu!" Zaderala sam se. "A što misliš da im je u cilju raznjeti planetu ili je osvojiti?Ha!?!" Izvali ona na mene. "Hej,hej! Ako ćemo i nositi oružje sa sobom,to neće biti
laserski uništivaći planeta.Uostalom,smatram da se mi na Zemlji nemoramo oko toga brinuti."smireno će Morelin
"Ta tko bi poželio ovako star planet kao što je Zemlja?!" Njemo smo ju pogledale. "Tko zna,možda im je do naše galaksije." Slegne ramenima Alexis. "Ma tebi je do galaksija!Umukni već,zašto stalno misliš negativno?" Grdo ju
pogledam. "Nije istina,samo dajem predpostavke,zašto misliš da su nas upozorili?" "Opet ti sa tvojim što ako,što
ako i što ako....!Šuti!" Načas je ponovno zavladala tišina. "Cure,ohladite!Neći biti nikakvog rata!Vratimo se plesanju.Trebamo to dobro odvježbati."Smiri nas Morelin te sam ponovno upalila muziku.Nastavile smo s novim pokretima.Nakon što nam je ples,konji i časopisi dosadili,odlučile smo se prošetati gradom.Bila je urnebesna gužva.Danas je naime nedelja i nitko ne radi.Dučani zatvoreni,kafići zatvoreni,knjižare zatvorene,baletni studio zatvoren,lunopark zatvoren,sve živo zatvoreno. "Kuda ćemo?" Zapita Alexis. "Imam jedno savršeno mjesto!"Vikne
radosno Morelin. "Koje?" Zapitah. "Požurite!" Morelin je već bila duboko u gužvi. Potrčale smo za njom ali je nestala.Masa ljudi hodala je u svim smjerovima.Zapela sam o nečiju nogu i pala.Kad sam se ustala ni Alexis više
nije bilo. "Krasno." Ljutito prozborih sama sebi. "Oprosti,nisam htjeo."Začula sam Deana. "O! Kakvo li iznenađenje." Podsmjehnuo je. "Loviš zeca?"Upita me nasmješeno poput sunca. "Alexis i Morelin,zapravo.Nestale su u gomili."Kimnuo je glavom. "Pa kamo ste se uputile?" Razgledavao je okolo. "Ne znam.Morelin je htjela nekamo ići no nisam shvatila o kojem se mjestu točno radi." Pomno me promatrao,kao
da na meni leži odgovor. "Što je?" Zapitah. "Ništa."makne pogled s mene. "Najdraže Morelinino mjesto jest
park sokola,ako se ne varam.Možda je to mjesto kamo se uputila." Ponovno baci svoj savršen i mekan pogled
u moje oči. "Dobro si se sjetio,hajdemo tamo." Sjeli smo u zračan vlak koji nas je prebacio u dvije minute do
velikih drvenih vrata. "Evo nas." Rekavši to vjetar mu je razmrsio zelenu kosu.Ušli smo u taj veliki,umjetni ali prekrasni park sokola.Taj je park sastavljen od velikog umjetnog jezera,netaknutog drveća i pješačkih staza.
U ovome parku sljedi pravilo: što se dogodi prirodno,tako će ostati.Dakle,uruši li se neko drvo,ono ostaje na tome
mjestu ležati kako je.Nema klupica,ljudi obično sjede na mekoj zelenoj travi u kojoj se ponekad i pokoji sokol
osunča,možda i bubamara izađe da podjeli sreću,ili pak neka vjeverice skoći s drveta da pokupi orahe.
Ovaj je park ,osim što ga zovu parkom sokola,zvan kao park zaljubljenih,što se nije ticalo mene i Deana.
Tražili smo cure po cijelom parku. "Nema ih nigdije." Rekne nezadovoljno umorno te sjedne na travu. "Šteta.
Nemam irrho(slićno mobitelu) da ih nazovem." Sjedoh također.Ostali smo promatrajući tu bezbrižnu šumicu.
Danas se,hvala Bogu,ne koristi papir tako učestalo kao prije.Sve se drži na kompjuterima ili drugim elektronskim
uređajima,tako da se drveće nemora bojati da će ga uskoro posjeći.Neka slobodno diše i stvara kisik,koji je nama
vrlo potreban.Prošlo je tako neko vrijeme dok smo šuteći promatrali prirodu.Zadivljeni njenom ljepotom i obasjanim suncem. "Pa ako ih nema,idem ja kući." Ustanem se.Gledao me svojim smeđim očima zbunjeno.
"Što ćeš doma raditi?! Pomoći ću ti da ih potražiš po gradu,ili možemo na telefonsku govornicu."Predloži.
Razmišljala sam na povjetarcu i odjednom me prekinulo njegovo lice pod mojim očima. "Ovaj,da...telefonska govornica." Napokon sam uspjela izustiti te sam shvatila da sam mislima otišla pre daleko od dotične teme o kojoj
sam trebala razmišljati.U gradu smo se ponovno našli u gomili ljudi. "Kuda idu oni danas?!"Ljutito prozborim.
"Šeću uokolo."Nasmješi se "za razliku od tebe koja neznaš kuda ideš.Čak se ni ne šećeš." Primio me svojom toplom i blagom rukom za dlan kako se nebih izgubila.Nasmješila sam se i ubrzala korak.Ušla sam u telefonsku govornicu,ubacila novčić i čekala. "Zdravo! Ovdje Alexis,trenutno nisam dostupna,probajte me dobiti kasnije.Ciao!" Poklopila sam slušalicu. "Što je?" Zapitao je kad sam izašla iz govornice. "Tako si brzo gotova?"Začudi se. "Uključila je sekretaricu." Sagnula sam glavu i buljila u čizme. "Ah,šteta.Baš sam
htjeo vidjeti Alexis,jučer je cjelo popodne bila zauzeta." Podsmjehnula sam se. "Bila je kod mene."Olakšan ali
još uvijek iznenađen pogled prebacio je na mene. "Nači ti si kriva!" Ljutito ali opet blago vikne. Kimnula sam glavom nakon čega smo se pozdravili i krenuh kući.
"Gdije su cure?" Upita Ashley. "Ne znam,pogubile smo se u gradu.Ostavi me na miru."Mrzovoljno sam sjela na kauč i upalila horor. "Mogu li s tobom pogledati film?" Zapita ponovno. "Naravno da nemožeš.Ovo nije film za tebe."Namrštila se. "Dao Bog,Arielle,da se prema tebi tako bezobrazno počnu ponašati!" Vikne uz plač. "Ashley,ne gnjavi.Ako u roku od 2 sekunde ne napustiš ovu prostoriju,zvat ću tatu da mu kažem kako mi smetaš.Znaš što će onda biti?"ljuto ju zapitam retoričko pitanje "Uzet će ti konja!" Nato zalupi vratima te ja ostadoh na miru gledati film.

(Nastavlja se.)

|Komentiraj 15| >Printaj| #|

subota, 06.06.2009.

Sunce.Zar već? Čini mi se kao da sam tek legla u krevet i zaspala.Sunčeve žilice već su bockale staklo mojeg prozora. "Arielle!!" Začula sam mamin povik. "Šta se dereš,subota je mogu spavati koliko me želim!" Odvratila sam i sjela natrag na krevet. "Došle su Alexis i Morelin!" Otvorila sam vrata. "Neka dođu gore!" Nakratko je zvaladala tišina a onda sam tek začula kako netko trči stepenicama. "Zdravo cure!" pozdravila sam ih sa smješkom. "Ej,ti si još u pidžami?!" bljedo me pogledala Alexis dok je Morelin ulazila u sobu. "Tek sam se probudila." Odgovorih joj.
"Ariell,već je 13 sati." Ustuknula sam.Zar sam toliko dugo spavala? "Obično se ustaješ u 6." Primjetila je Morelin. Raširila sam svoje plave oči.Nije moguće da sam toliko prespavala.Što se događa.Protresla sam glavom i zbunjenost prekrila smješkom. "Vjerojatno sam bila umorna." Sjele smo se na krevet i tada sam im ispričala o konju kojeg sam dobila i o konju onog čudnog čovjeka. "Zbilja?" Začudila se Alexis. "Zašto bi netko htjeo na natjecanje sa oštećenim konjom?" Slegla sam s ramenima. "Moramo te dobro pripremiti Arielle,ako misliš pobjediti!" Nasmješila
se Morelin. "Ja ću biti bolja ove godine!"Viknula je Alexis. "Nećeš,ja ću!" Isplazi joj jezik Morelin. "Curke,nemorate se svađati,ipak svi znamo tko je najbolji!Ja!" Nasmješila sam se.Morelin me jastukom udarila,pa sam i ja nju.U sekundi smo skakale po sobi i tekle se jastucima. "Oprostitie" ušla je mama te smo se smirile. "Ne smetaj nam."Mrko sam je pogledala. "Donjela sam vam sok."Izašla je iz sobe. "Hej! Znaš da je Dean zvao Alexis danas ujutro!"Nasmijala se Morelin. "Ma daj!" Pogledala sam začuđeno u Alexis. "Šta je reko?!" Zapitale smo Morelin i ja istovremeno. "Ništa."Zakolutala je očima. "Joj daj,nazvo te i šutio.Baš,tko bi u to povjerovo!" Stala sam ju grdo gledat. "Gukni golube!" Vikne Morelin. "Ozbiljno,samo smo razgovarali." Sjela se na krevet. "O čemu?" Upitasmo. "O svačemu ,cure,što vam je?" Sjele smo do nje. "Gle,ovaj razgovor može biti malo neugodan."Započne Morelin. "Ali mi smo frendice i tu smo ako s nama želiš razgovarati." Dovršila sam. "O čemu vi pričate?!" Začudi se Alexis. "Hmm,ovako,nije ni meni lako o tomu pričat,no nije te sigurno zvao bez razloga."Podigla sam obrvu. "Morelin,molim te!" Vikne Alexis i ustane se s kreveta. "Crveniš se." priopćila sam joj. "Nije istina,to je puder!" Morelin i ja smo se samo nasmijale. "Netko voli Deana!" Viknule smo . "Ne volim!" Začepila je uši. "Svi se čudno ponašaju kad su zaljubljeni!" Primila sam ju za ljevo rame,a Morelin za desno "I nemoraš se toga sramiti." Istrgnula se iz našeg stiska. "Ako je danas netko čudan to si ti Arielle!Tko još spava do 13 sati? Uostalom,i da jesam zaljubljena u Deana ništa od toga jer je on zaljubljen u tebe Arielle." Tužno je spustila lice pustivši šiške da joj prekriju čelo. "Mislim da jesi u njega zaljubljena,inače te to nebi toliko rastužilo." Podigla je glavu. "Sredit ćemo mi to Alexis jer on se meni ne sviđa." Podigla sam joj lice. "Nebudi tužna.Svaki si dan s njim na plesu,a ja sam jučer izvježbala jedan novi cool ples,mogu ti pokazat pa mu se raspleši pred nosom!" Nasmješile smo se. "Arielle!!!" Opet sam začula mamin poziv. "Šta je sad!?" Zaderala sam se. "Ostavi nas na miru!" Cure su me grdo pogledale. "Ajde siđite dole,molim vas!" Ponovno se mama začula. "Hajdemo dole Arielle,nemoj ljutiti mamu." Povukla me Morelin. Sišle smo niz stepenice u dnevni boravak. Stala sam zaprepašteno. Zelene oči,zbunjen pogled,ozbiljno lice upalo mi je u oči. Proradili mi klikeri u glavi.Ja sam u pidžami! A tu su gosti! I to je...to je...Joe! Isuse! Cure cu prasnule u smjeh. I njegove su se usne razvukle u mali jedva vidljiv osmjeh. "Veša kćer voli spavati."Nasmješio se čovjek koji je jučer ostavio svog konja.Moj se tata samo počehao po kosi. "To je sasvim u redu,ja potrošim svu energiju da pošaljem svoje sinove spavati." Okrenuo se da me utješi. Joe mu je sin? O čovječe. "Mama"šapnula sam ljutito "trebala si mi reć da dolaze stranci i da se obućem,sad sam se samo osramotila!" Cure su još uvijek krepavale od smjeha. "Ajde idi i obuci se." Alexis me otpratila do sobe a Morelin je ostala. Iz ormara sam izvukla pletenu crvenu vestu s metalnim lančanim rukavima.Oko trbuha zakvačila sam veliki metalni remen.Šos je bio crven i uzak. "Daj da ti napravim frizuru." Alexis je uvijek lijepo raščešljavala moju dugu frizuru i splela ju u dvije pletenice u obliku riblje kosti te ih pričvrstila mašnama.Tada je Morelin ušetala u sobu. "Jao Arielle,ovo je bilo nisko." "Znam.Užas. " Podigla sam se sa stolice. "Ne brini,sutra će sve to biti prošlost.Joe se čini oke tip.Malo je čudan ali ne izgleda nešto lajavo da objavi ovo po školi." Potapšala me po ramenu. Sišle smo dole i sjele za stol da pojedemo ručak svi zajedno sa gostima-strancima. "Arielle,ovaj je dećko baš sladak!" prošapće mi Ashley. Skoro sam se ugutila zalogajem mesa u grlu. Nasmješila sam joj se kiselo. "Hej Joe!"Pozove ga Ashley. Bljedo sam ju gledala. "Sladak si!" Izusti vrlo jasno i glasno te su se svi nasmijali. Lupila sam se po čelu. joe je samo bezumljeno gledao u Ashley. "Bolje šuti drugi put!" Grubo sam joj izvalila opasku. "U redu je.Nemoj je grditi."Nasmješila se Joe-va majka. "I tako Frest,stavit ću mu samo oprukicu oko zgloba koja pomaže.Konj če uskoro biti savršeno zdrav."Obratio se otac Joevom ocu zvanom Frest. "Drago mi je to čuti." Ručak je bio i više nego neugodan.Jedva sam čekala da si pojedu da mogu izaći iz kuhinje no tada me netko zapitao. "Možeš li nam pokazati konje,voljeo bi ih pogledati." Okrenula sam se prema glasu i ugledala crvenokosog Joevog brata Terra. "Naravno." Nasmješila sam se. "Ej Luc,Joe,ajmo!" Luc? Tko je on? Vjerojatno treći brat.Imao je podjednako lice kao i Terra,samo ljubičastu kosu. Odvela sam ih do staje. "Koji je tvoj?"Upita me Terra. "Ovaj crni i onaj sivi." Zadivljeno ih je gledao. Umojoj su staju također bili konji Alexis i Morelin te sam i njih predstavila. "A čiji su ovi bjeli?" Zapita Luc. "Od moje sestre. "Svi su tako lijepi!" Usklikne Terra. Pogledom sam uhvatila Joe-a kako ozbiljno gleda u konja njegova oca.Tapšao ga je dlanom po njuški. "Rekao je tata da će biti u redu."Obratila sam mu se a on je podigao svoje zelene oči u mene.DUM DUM DUM...Čula sam vlastito srce.Zabrinula sams e da neću ćuti što mi Joe govori od tolike buke. "Znam.Jak je on dečko."Odvrati Joe i izađe iz staje.

(Nastavčja se...)

Evo jedan video...pre lijepi je =)