samo još jedan post o tebi
Kazu da oci mi se zacakle kad pricam o tebi,
o svemu onom sto smo bili i sto smo mogli bit.
Kazu da usta mi se razvuku u neki lagani osmjeh,
nekako sjetan i tuzan.
I mogu se zaljubljivat nakon tebe, doista mogu.
I jeli zaista bitno sto ih sve s tobom usporedjujem.
Jos cujem korake proslosti,kako u srcu,
idu u krug, tapkaju,
ne znaju kud bi sa sobom.
A ti, ti si moja proslost, sve ono sto sam nekad bila,
moj smijeh i moja suza.
Sada si samo sjecanje, samo toplina u grudima,
samo jeza koja me prodje kad me pogledas tim plavim ocima,
samo uzdah kad se sjetim tvojeg poljupca.
Ti lezis tu u svakoj mojoj biti, u svakom jutru,
ti si moja tajna zelja u svakoj paloj zvijezdi.
samo ti...
Prošla su tri miseca otkad smo zadnji put bili zajedno... prošla sam tisuću pitanja „zašto“ i razmišljanja o nama... sada znam da nismo bili jedno za drugo... sada sam sigurna da se mogu ponovo zaljubiti... iako ne tako jako kao što sam bila zaljubljena u tebe... sada sam sigurna i da te mogu preboljeti... ali ne i zaboraviti...
ipak, nikad ti neću moć pokazat koliko si mi doista značio... a jesi, neizmjerno mnogo... i više nego što sam sebi trebala dozvoliti... sve sam ti vjerovala... srce sam ti na dlanu dala... svaki dan živila samo da vidin te twoje plawe oči... a ti, ti tako prokleto mlad znao si sve bolje nego ja, da će trajat samo kratko, ti si se spremao na rastanak,dok sam ja umotavala stvarnost u snove..... samo jedno nikad neću prežalit... šta si mislija da sam prema svima bila kao prema tebi... da se tako lako vežem za sve osobe i dajem im se kao na dlanu... i ko što sam s tebom bila, da ću tako i sa drugim, i sa trećim bez problema... a neznaš da sam JEDINO S TOBOM bila takva, da sam bila u stanju dat život za tebe, da inače nisam takva... bilo ih je dovoljno prije tebe... i još više posli tebe... i previše... da svatin da se uopće ne mogu vezati,za nikog od njih....da nikad neće bit tako ka šta je bilo 10.6.2006... do 10.7... misec dana prave ljubavi, snažnih osjećaja, najlipše lito mog života, dani kad smo bili glavni u gradu, ma svi su htjeli na nas da liče... ponekad pomislim da bi sve to ponovila... ali onda se sjetim i svih prolivenih suza... svih grubih riči koje si reka nakon prekida... i svatin da nebi... i svatin da razmišljam o tebi, ali ne na način da želim da budemo zajedno... više mi nije bitno to šta san te zauvik izgubila ka momka... ali ponekad razmišljan... volila bi znati kako se ti sada sa svim time nosiš... pomisliš li ponekad na mene ka šta ja ne tebe pomislin... sitiš li se nekad starih dana kad me vidiš... jel me čuvaš u lipom sjećanju il ti je žao što smo ikad bili zajedno...
P.S. za curu šta je komentirala u prošlom postu... iz splita san, 16 godina...