subota, 29.12.2007.
Savršenstvo ne postoji.....ili?
Život nije savršen. To svi već jako dobro znamo. To je tako jasna već stvar da ju je uopće i glupo ponavljati. Ali što je onim drugim dijelovima života, jesu li i oni savršeni?
Postoje li zbilja savršene obitelji.. i kako je to kada se napokon uvjerimo da nikome nije savršeno i onda spoznamo da nekome zaista i je?
Što me najviše zbunjuje je onaj dio o ljubavi, sreću i takvim stvarčicama. Bilo bi bolje da kažem tu stvarima, jer opet, nije to samo nešto. Koliko krajeva ima neznam, opisanih svugdje, u knjigama, u filmovima i sl. a da su baš ono savršeni. Meni nije jasno zašto ima toliko mjesta koja nas na to moraju podsjećati.. je, istina je budemo mi i sretni što nam se neznam glavni lik napokon zaljubi, pa nakon mnogih kompliciranih situacija bile one originalne ili već oni dosadni klišeji, tako predvidljivi i nerealni da glava zaboli, napokon nađe sreću s onim drugim ili drugom,za koju mu cijeli film/knjigu govorimo, ''ej, pa to ti je onaj pravi..kako to ne vidiš??'' imamo li i mi ''takve prave'' pa smo i mi glupi poput izmišljenih likova ili takvi završeci postoje samo u mašti? Znači, isprva sam sretni, nekako nam možda dođe čak i nada da bi se to moglo i nama desiti, neznam, dobijemo neku vjeru.. a onda taj osjećaj preuzme tuga.. tuga zbog toga, što je film/knjiga koja nas je tako napeto držala gotova i iako su oni sretno završili, mi nikada nećemo, jer nam se takvo što neće dogoditi. Oni su sretni imaju jedno drugo, a mi smo sami na kauču utonjeni u vlastite probleme i razmišljanja.. u potrazi..za ''onim nečim''... onim nečim što nas čini sretnima, što nam život znači, i bez čega bi nam život bio nezamisliv. Da...
Stvar je u tome, da iako većina tvrdi da savršenstvo ne postoji, ne slažem se s tim. Ono postoji, ne kao cjelokupno, to ne, naravno..al u nekim djelićima, ako imamo sreće (neću dodat hrabrosti ili pameti, ili takvog nešto jer tu stvarno igra baš čista sreća, na koju ne možemo utjecati) možemo naići na nešto što će nam život učiniti savršenim barem u jednom malom dijelu. Ponekad nam se i pružaju prilike i mi ih olako odbacujemo,a kasnije žalimo.. ako smo ih već odbacili zbog čega onda žalimo, samo si još gore radimo i pritom trošimo vrijeme i prilike za dobro raspoloženje. Prilike treba zgrabiti.. sad i odmah! Jer nismo u filmu ili knjizi, neće nam se ponovo pružiti, onako sasvim slučajno naići, točno iza ugla..
Savršenstvo postoji, bar za mene.. meni još trenutno ništa nije savršeno. Malo bi i glupo bilo,ipak sam ja tek na početku.. ima vremena, iako ga baš i nema..haha.. savršenstvo predstavlja za svakoga nešto sasvim drugo, jer smo svi mi individualni, osim onih koji nisu ono što jesu, nego se krpaju drugima, ili tuđa mišljenja prihvaćaju kao svoja vlastita, zbog raznih razloga..ali o tome nekom drugom prilikom..
Znači.. želim vam da ovo malo praznika (iako se čini mnogo dana, ali kada se oduzmu blagdani i dani provedeni u kupovanju ili nekim radnjama koje sada moramo obavljati kada smo na praznicima, nova šk godina jako brzo dođe..) provedete u sreći. Nađite ju, iskoristite ju, ali ostavite malo i za druge, kako bi vaša sreća nakon što ste ju prenjeli i na druge,bila još veća i trajnija.. i želim vam nešto na što ćete moći ponosno i sretno uzviknuti: ''da! To je savršeno!''
Pozdrav!
nedjelja, 16.12.2007.
i need somebody..
..anybody..
naaaapokon mi je napravljen net..
da skratim pričičicu.. došo lik iz t-com-a (u daljnjem tekstu: debil) i išo on to spajat.. al ni stvar u tome da je debil kasnio sat vremena od dogovorenoga, nije bed ni to ča sam zakasnila u šk, ma nije bed ni to ča mi ručak baš i nije ispao kako je trebao, jer je teško letat svak malo od kuhinje do sobe, od sobe do kuhinje, nije bed ni to ča je lik tako smrdio da sam morala cijeli dan (a skoro i noć) držat prozor otvoren kak bi to otišlo ća..mda.. na kraju nije uopće problem što se zadržao toliko kao da imamo vječnost na raspologanju.. ono, usporeniji mislim da ni mogo bit.. al dobro..uvijek može gore, zar ne?
pa da, naravno da može, zato jer kad sam provjerila net nije baš radio, tj prvo je, onda nije.. i on mi kaže to nije njihova greška.. greška je u opremi.. (hahaha, kako obožaaavam tu rečenicu, nemate pojma..mda.. kako da ne..) i tak..
otvorim ja ponovo net u petak poslje šk, i radi.. weeeeee? aha, kako da ne, probam opet u sub.. i.. iam šta vidit.. tj neam..haha.. pa ti zovi nekog tko se kuži u to.. koristi razred, bivše susjede i tako to..
da bi napokon danas (svaka čast na brzini, ovo zaista nije cinično.. jer smo debila čekali nekih 2mj.. ozbiljnaa sam.. ) došao jedan jako divan krasan gospodin, imenom ...... koji mi je to sredio..
u njegovo obećanje da će to šljakat, čak i vjerujem.. al se ipak bojim sutra upalit komp i provjerit dal mi net radi..
taj divan krasan gospodin imenom ...... je to radio dobrih sat vremena, al to nije bilo zbog sporosti, neg zbog toga što je to tak sjebano i neprofesionalno napravljeno.. onda je i zvao onu službu blabla.. al o tome bi se stvarno mogao napisati jedan poduži post.. takvi debili, da je onaj imenom ...... morao pet puta ponavljat broj telefona, jer su ovi nesposobni, pa ako ti broj telefona završava na okrugli troznamenkasti broj (xxx-x00), kao npr meni, oni ti kažu, al to nije 6 brojeva.. ha ha ha.. al bilo je još takvih provala..jednostavno.. neam riječi.. na podu sam bila..
i eto.. nadajte se i vi sa mnom.. da ću vam sutra moć ić odgovarat na prijašnje komentare i ove koje ću dobit ovim postom..i tak proć do vas malo.. jer ak ne budem ni sutra mogla.. paaa, stvarno onda žalim one koji moraju sa mnom živit.. hehehe..
još tjedan dana.... :)
nedjelja, 02.12.2007.
I'm gonna kill myself..wanna come?
Ubit ću se..
Tako poznata rečenica.. koliko ju samo puta nesvjesno izgovorimo.. u bilo kojem obliku.. ajme vidi koje pitanje na kontrolnom ubit ću se... neš sam krivo rekla/napravila ubit ću se!, ili zakasnit ću doma, ubit će me stara, ili kako me samo sjebao, ubit ću ga!
Najčešće to govorimo samo tako, ono, ne mislimo pod time ništa ozbiljno..
I zbog toga kada netko to i misli ozbiljno, tada ga ne slušamo..
Neka kao istraživanja su pokazala da osobe koje se namjeravaju ubit u većini slučajeva nagovijeste tj obznane svoje namjere drugima, al nekak se ne slažem s tim.. mislim da oni koji se stvarno misle ubit, ne hodaju okolo govoreći drugima da će se ubit, jer žele spriječiti svaki pokušaj da ih netko odgovori od toga, tj da njihov naum bude spriječen.. barem ja to tako vidim.. sad oni koji se kao misle ubit, a okolo to pričaju ljudima koje znaju, s kim su si dobri i tak to.. ili žele pažnju na sebe, ili se zaista žele ubiti pa svjesno ili nesvjesno ipak žele da ih netko spriječi..mda..
Stvar je u tome, da me na ovo potaklo, ne već svima dva poznata samoubojstva, već komentari na njih.. u novinama sam pročitala kako se ful osuđuje to pričanje, pisanje i izvještavanje o tome, kao u udarnim vijestima, na naslovnicama i tak to.. mda. Jer to kao potiče da se i drugi ubiju jer je kao zabilježeno da kada se izvještava o nekom samoubojstu tak razvikano da onda stopa samoubojstava u narednih 10 dana poraste..
E pa, dragi moji, nije da stopa skoči zbog toga šta se netko ubio, neg se jednostavno i te vijesti o drugim samoubojstvima istražuju u tih 10 dana dok je još ''friška'' ona prva glavna vijest o samoubojstu, te takve vijesti kojih obično nema u novinama, zauzmu možda dva, tri redka u crnoj kronici ili nečemu sličnome.. i onda ispada da ih je više..mda, kako da ne..
Što me zbilja ljuti, jesu razlozi zašto se ne bi trebalo o tome pričati, blablabla.. zar oni stvarno misle da će se manje ljudi ubijati ako samoubojstvo stave pod tabu temom..tj ako je tamo zadrže.. jer je samoubojstvo još uvijek tabu tema.. umjesto da naprave nešto, tipa savjetovališta ali u kojem neće bit samo neki lijevi psihijatri već i osobe koje su prošle kroz sve to, za osobe kojima se po glavi vrte te misli o ubijanju, oni neće uopće o tome pričat.. haha.. svaka vam čast.. mislim, oke, možda se i vi složite s njima, al meni to nije oke.. totalno krivo rade..
A u vezi onih koji pomišljaju na samoubojstvu.. gle, po meni je to normalno, nekak.. mislim da većina osoba u nekom periodu pomišlja na samoubojstvo.. neznam, uvijek neki problemi, jednostavno kada nije tvoj dan, kada te puca neka depra...blabla.. ima toga.. al opet, jedna je stvar pomislit na to, drugo je ono ful zabrijat na to i razmišljat o tome, i treća je stvarno to ić napravit (nebitno dal je bilo uspješno/neuspješno..)
Osobe koje se stvarno idu ubit ne mogu uopće opisat riječima..
Prvo žalim ih jer možda i je neš bilo, tak strašno i to, al opet vjerujem da za sve postoji rješenje, tak da onda postoji mogućnost da se i moglo to spriječiti, drugo živciraju me tim što misle samo na sebe u tom trenutku ili tim trenutcima, dal oni imaju uopće ideje koliko boli i tuge ostane iza njih, još mnogo godina nakon što su oni ugasili tu svoj bol? Neka malo izračunaju, ako se već bore protiv tog nekog negativnog osjećaja za koji misle da će ga uništiti svojim samoubojstvom, zašto ne razmišljaju da će tim svojim postupkom umnožiti tu negativnost i prenjeti je mnogim drugim osobama koje su ih voljele.. treće iako sam morala u školi tijekom jedne kao rasprave, neznam kak da ju nazovem, zagovarat da je samoubojstvo čin hrabrosti (zbog obrade lektire i onog werthera..) s tim se nikako ne slažem! To je totalno bez ikakve hrabrosti i ičega tomu sličnoga.. jer ipak ti više snage, hrabrosti i odvažnosti treba kako biš se nastavio probijati kroz ovaj sjeban život, kako biš se trudio, padao i opet ustajao i borio s problemima.. nego kako biš si oduzeo život..
Jedina stvar koja je gora od samoubojstva je kolektivno ili masovno samoubojstvo.. radilo se tu o nekoj neznam udruzi il kak da ju nazovem gdje se baš ono mnogo njih istovremeno, ili kada se radi o popularnom samoubojstvu u paru..
