S posvetom
Kasna ljetna polja
Budim se polako iz sna
I otvaram lagano oči
Ti si kraj mene, ležiš spokojno
Gledam tebe i tvoje predivno lice
Pokušavam te poljubiti a da te ne probudim
Koliko sam te čekao
I sretan sam jer si napokon moja
Šetat ćemo kasnim ljetnim poljima
Ljubiti se lagano usnama
Dok hladni vjetrovi pušu gradom
Grijat se u hladnim zimskim noćima
Nemoj mi nikada uzeti osmjeh sa lica
I taj sjaj u tvojim očima
Prolazim ti prstima kroz kosu
Milujem ti predivno lice
Šapćem ti nešto slatko na uho
U nadi da se probudiš
Pokušavam te poljubiti a da te probudim
Koliko sam te čekao
I sretan sam jer si napokon moja
Šetat ćemo kasnim ljetnim poljima
Ljubiti se lagano usnama
Nemoj mi nikada uzeti osmjeh sa lica
I taj sjaj u tvojim očima
Zagrli me svojim rukama
I nikada me nemoj pustiti...
S ljubavlju tvoj...
Alex
Ovo je ona trebala dobiti danas. Pjesmu, napisanu na papiru, koju sam pisao do 2 ujutro. I dao sve od sebe. Ali dati sve od sebe nije dovoljno. Ne, ne... Trebaš dati 194% sebe, tj. mene. Ali sumnjam da bi i to bilo dovoljno. Otišao sam do grada ujutro, jedva ju čekao vidjeti, zagrliti i poljubiti. Dobio sam hladan tuš. Ali nema veze, nadao sam se i dalje. Otišao sam do faksa i tamo gubio vrijeme samo da dočekam ta tri sata popodne, kad je rekla da ćemo se naći. Nije mi smetala kiša, niti ona dosadna profesorica iz fizike. Mislio sam samo na nju. Nalaženje s njom mi je bilo najiščekivanije u ovih mjesec dva. Ali to nije bilo dovoljno. Niti onih 194% mene.
Znate, ja sam propali romantičar, i prije svega prenaivna osoba koju svi dobro debelo iskorištavaju, zajebu kad stignu, i sve ostalo što s tim ide. Moje riječi nikome ne znače. Uzalud pišem sve te pjesme, posvećujem ih nekome tko ih ne zaslužuje. A nitko ih ne zaslužuje. I odlučio sam da više neću pisati pjesme, jer ne vidim svrhu u tome. Ne vidim svrhu biti budan do neznam koliko sati i pisati pjesmu nekome tko ju nezna cijeniti. Jer ljudi ne cijene nešto takvo kao što je pjesma, moja pažnja i požrtvovnost. Znam da nisam savršen i da mnogo puta napravim nešto krivo. Čovjek sam pobogu. A ljudi griješe.
E pa dragi moji, ako vam nisam po volji, niti dovoljno dobar, nitko vas ne sili. Odlazite od mene. Ne trebate me? Niti ja vas. Ako sam bio sam 20 godina, mogu biti i idućih 20, nije uopće problem. Sve što sam tražio jest bilo da mi ona uzvrati barem jedan pišljivi postotak ljubavi koju ja osjećam za nju. Sve bih dao za nju, sve. Ali niti to nebi bilo dovoljno...
PS: blog se zatvara na neko vrijeme. Pozdravljam Anahitu, Leendeliv i još par onih koje čitam i komentiram. Čitam vas i komentiram i dalje. I hvala vam na vašem vremenu
|
