Nekim je ljudima suđeno da budu sami...
Mračna zimska noć
Hladna i mračna noć...
Polako se uzdiže nad grad
Pahulje snijega padaju na ulicu
Dok mi nemilosrdni vjetar tuče u lice
Obraza crvenih i usana popucanih
Probijam se kroz zimsku mećavu
Kao da me nešto postupno razara
I neda mi šansu da se izvučem
Ulice su prazne, napuštene
Kao da vape za ljudima
A ljudi uplašeni u kućama svojim
Čekaju da mećava prođe grijuć se pokraj vatre
Mene niti vatra nebi spasila
Previše je hladnoće u meni
Sjaj u očima nestao je nepovratno
Jer čekao sam ju, a ona nije došla
Otišla je sa drugim sretna
Ne mareći niti trenutka za mene
I za ono što ja osjećam
Ali to više nije važno
Nekim je ljudima suđeno da budu sami
Da se bore za svoj dah u okrutnoj tami
Zato više niti nije važno koliko je hladno
Jer hladnoća se polako stapa sa mnom
Mrak se polako stapa sa mnom
Dok ne postanemo jedno
Mračan lik u tamnoj ulici
Mračan sjaj u plavome oku
I masna, raščupana kosa što se baca po vjetru
Napokon sam jedno s mrakom...
|
