Čajanka s vanzemaljcima

21.10.2012., nedjelja

Ima dana kad mi ritual ispijanja jutarnje kave posluži kao odmor od razgovora, kad se ustoličim pred računalom i surfam, čitam, zaustavljam se na svojim internetskim postajama i komuniciram u tom okruženju. Druga je vrsta tog rituala ona koja protekne negdje u gradu, u druženju i razgovoru ugodnom, a za lijepa vremena produži se i na šetnju gradskim ulicama. To su trenuci razgovora o svakodnevnim događajima, situacijama, doživljajima. No nešto je sasvim treće, recimo, večernje ispijanje čaja. Teme takvih razgovora znaju biti ipak malo neobičnije od onih jutarnjih. Tako su se nedavno za vrijeme jednog takvog ispijanja čaja odjednom pojavili vanzemaljci. Kao što to obično biva – nemam pojma kako i odakle, ali priča je počela. Jesu li vanzemaljci dobri ili zli? Po dobrom starom običaju, moja se predodžba odnosila na to da vanzemaljci ne moraju biti zlikovci koji žele uništiti i zatrti ljudski rod. Filmska industrija obično ih prikazuje kao zločeste dečke protiv kojih se bori kakav slučajni ili namjerni ovozemaljski junak koji spašava svijet. Naravno, kao što reče moj sugovornik, to je zato što u takvom svijetu filma (samo filma?) očito ne bi bilo toliko zanimljivo da nisu bad guys. Dobro, to je film. I filmska je predodžba očito u mnogim stvarima utjecala na doživljaj vanzemaljaca kao nekakvih zlih i pritom ružnih kreatura. Uvijek ispadne da ja imam romantičnu verziju, ali, baš ta varijanta "ružan i zao" tipična je romantičarska. Samo da uđe u zapisnik. I onda, čim se negdje na ovom planetu spomene kakav trag pojavljivanja vanzemaljaca ili bilo čega što je povezano s njima, eto odmah pucačine. Obrana i zaštita, najviši stupanj pripravnosti, sigurno nas napadaju. A tko kaže da je njima do ratovanja? Što ako su daleko inteligentniji i po svemu napredniji od Zemljana? Možda oni zapravo umiru od smijeha kad vide koliko se ljudi uzvrpolje kad se dogodi štogod neobično, kad samo naslute vanzemaljce - pa bi odmah ratovali. Možda su na takvom stupnju razvoja da nas doista samo proučavaju i smiju se ljudskoj umišljenosti, uvjerenosti u vlastitu superiornost i nenadmašnu inteligenciju. Moj sugovornik opisao je drukčiju mogućnost. Što ako su iscrpili sve resurse na svom planetu, ako traže pogodno mjesto za novi život? Odgovara im Zemlja. Pitanje je jesu li za samostalan život ili za suživot. A ni taj scenarij nije nemoguć. Naravno, pokazalo se da ja u svom stilu zamišljam male zelene kao hipije s cvijetom u kosi. Moguće. Napokon, moja su dva najdraža vanzemaljca Alf i E.T. Izvor Izvor Zanimljivo je još nešto u cijeloj priči – kako god smo u razgovoru zamišljali ta vanzemaljska bića, nitko nije negirao mogućnost njihova postojanja. Kao da je samo pitanje vremena kad će se pokazati čija je predodžba bliža istini. Možda se dogodi i čajanka s vanzemaljcima. A časna riječ, bilo je to večernje ispijanje čaja. Samo čaj, bez bilo kakvih drugih sastojaka. I nije bio od bunike.

- 10:42 - Komentari (19) - Isprintaj - #

Tu, odmah pored nas

16.10.2012., utorak

Umjereno do pretežno vedro

04.10.2012., četvrtak

Lik je iritantno optimističan i stalno govori: "Moglo je biti gore!" Prijatelji odluče istjerati optimizam iz njega. -Jesi li čuo što se sinoć zbilo kod Malerovića? -Ne, što je bilo? -Našao Malerović ženu s ljubavnikom u krevetu, ubio ih oboje, zapalio kuću i ubio i sebe! -Uffff...MOGLO JE BITI I GORE! -Ma jesi li ti normalan??!! Što je tu moglo biti gore??? -Da je naišao PREKSINOĆ, ja bih bio mrtav! Taj sam vic dobila mailom. Čim sam počela čitati, već mi u prvoj rečenici zazvonilo ono takozvano unutarnje zvonce. Znakovita rečenica koja upućuje na neke pojave u ovom našem vrlom novom svijetu. Ali dobro, hajmo dalje. O tome ću misliti poslije. Natipkati misli. Kad sam došla do onog dijela piše što je Malerović učinio sa ženom i ljubavnikom... Prvo sam, nakon odluke da o tome nešto napišem, htjela izmijeniti spomenutu rečenicu. Onu o ubojstvima i paljenju. Istina, to je samo vic, uobičajeno je da se javljaju i kojekakve crnohumorne varijacije na temu i iznenadni obrati i neočekivani zaključci... dobro... to je obilježje viceva. Što onda nije u redu? Idem ispočetka. Prvo sam se zakvačila za ono da je lik "iritantno optimističan". Već sam nekoliko puta htjela pisati o toj temi, međutim, sve je ostalo na nekim nedovršenim tekstovima, valjda je trebalo vremena da se poslože kockice. Je li nekim ljudima optimizam iritantan? U svakodnevnoj komunikaciji odavno smo se navikli na ustaljene fraze kakosi i dobrosam. Ne očekuje se da, primjerice, nekom znancu na ulici počnemo nadugačko i naširoko objašnjavati kako smo u tom trenutku raspoloženi, što osjećamo ili što nas zaokuplja. Dobro, to je jasno. Za to postoje prijatelji. I blog. Ipak, zanimljiva je činjenica da čak i u spomenutoj usputnoj komunikaciji jedna pojava neće ostati nezamijećena. Kratak pozdrav i sasvim ravnodušan izraz lica neće biti zanimljiv, ali nasmiješen i vedar izraza lica, to je već nešto što često izaziva pitanje: "Što se ti smiješ?" Čim se smiješ, to je znak vedrine. Možda čak i optimizma. Publika poželi izbaciti uljeza. Jer strši. Osim toga, ima i onih situacija kad se u razgovoru o raznim životnim preokupacijama netko od mojih sugovornika oglasi zaključkom: "Što si ti optimistična!" Čini se da neke ljude zaista iritira optimizam. Moram reći da i sama katkad imam osjećaj koji me upozorava da postoji i nekakva vrsta lažnog optimizma. Prepoznajem ga kao neku vrstu napamet naučene lekcije koju um reproducira da bi sam sebe uvjerio da je sve dobro, sve će biti dobro, ja sam dobro, sve oko mene je dobro... Vjerojatno je i takav pristup nekome koristan (makar i kratkoročno), ali rekla bih da ipak postoji razlika između onog optimizma koji osjećamo kao istinsku i skladnu energiju srca i uma i naučenog optimizma (kojim netko uvjerava samog sebe u nešto dobro i pozitivno iako mu je onaj stvarni unutarnji osjećaj u velikom raskoraku s takvim forsiranim optimizmom). Nisam uvijek optimistično raspoložena. Sasvim uobičajeno, imam svoje dobre, ali i one lošije dane ispunjene raznim nijansama boja, zvukova, susreta, raspoloženja, osjećaja... Međutim, imam i drugu osobinu. Zbog koje se katkad osjećam kao da stršim. Sklona sam uočavati i više pozornosti i vremena posvećivati svijetlim primjerima, veseliti se ljudima i događajima, uspjesima i dobrim djelima. Što sam dosad naučila od nekih pesimista? Slikovito rečeno, ako sam stajala na rubu stijene neodlučna trebam li skočiti u nepoznato more, dežurni su pesimisti uvijek pričali priče s negativnim ishodom. Upozoravali na opasnost od nepoznatog, na siguran neuspjeh. Sve do trenutka kad sam začepila uši da ih ne čujem i samovoljno skočila. I shvatila da moja perspektiva ipak nije ista. Otad redovito čepim uši kad pesimisti postanu preglasni. Ako se dogodi neuspjeh, i to je moje iskustvo. Ali barem se trudim ne suditi unaprijed da je nešto promašeno prije nego što sam uopće i pokušala. Svjesna sam da se neuspjesi događaju, svjesna sam da ljudi imaju brojne teškoće, patnje, probleme. Da postoje bolesti i ratovi. To što nastojim usmjeriti pozornost na ono što je dobro i pozitivno, ne znači da negiram stvarnost. Ne znači da sam neprestano urnebesno sretna, zadovoljna, nasmiješena i euforična. Ali, ne želim se nepotrebno "hraniti" pričama samo o onome lošem što se događa. Prihvatila sam da ima ljudi koji uz popodnevnu kavu najčešće vole raspredati o raznim zlima. No to nije moj izbor. Za razliku od onih koje iritiraju optimisti, meni pesimisti nisu iritantni, samo mislim da je, ako se svemu (i neprestano) tako pristupa - život puno teži, mučniji, naporniji. Za razliku od one tvrdnje iz vica u kojem se istjeruje optimizam, prijatelji bi katkad doista trebali istjerivati - pesimizam. To je moj pristup premda sam katkad i pravi namćor (što bi rekao Đ.B.), ali više volim učiti od umjerenih do pretežno vedrih optimista.

- 10:25 - Komentari (27) - Isprintaj - #