Umjereno do pretežno vedro
04.10.2012., četvrtak
Lik je iritantno optimističan i stalno govori: "Moglo je biti gore!"
Prijatelji odluče istjerati optimizam iz njega.
-Jesi li čuo što se sinoć zbilo kod Malerovića?
-Ne, što je bilo?
-Našao Malerović ženu s ljubavnikom u krevetu, ubio ih oboje, zapalio kuću i ubio i sebe!
-Uffff...MOGLO JE BITI I GORE!
-Ma jesi li ti normalan??!! Što je tu moglo biti gore???
-Da je naišao PREKSINOĆ, ja bih bio mrtav!
Taj sam vic dobila mailom. Čim sam počela čitati, već mi u prvoj rečenici zazvonilo ono takozvano unutarnje zvonce. Znakovita rečenica koja upućuje na neke pojave u ovom našem vrlom novom svijetu. Ali dobro, hajmo dalje. O tome ću misliti poslije. Natipkati misli.
Kad sam došla do onog dijela piše što je Malerović učinio sa ženom i ljubavnikom... Prvo sam, nakon odluke da o tome nešto napišem, htjela izmijeniti spomenutu rečenicu. Onu o ubojstvima i paljenju. Istina, to je samo vic, uobičajeno je da se javljaju i kojekakve crnohumorne varijacije na temu i iznenadni obrati i neočekivani zaključci... dobro... to je obilježje viceva.
Što onda nije u redu? Idem ispočetka. Prvo sam se zakvačila za ono da je lik "iritantno optimističan". Već sam nekoliko puta htjela pisati o toj temi, međutim, sve je ostalo na nekim nedovršenim tekstovima, valjda je trebalo vremena da se poslože kockice.
Je li nekim ljudima optimizam iritantan?
U svakodnevnoj komunikaciji odavno smo se navikli na ustaljene fraze kakosi i dobrosam. Ne očekuje se da, primjerice, nekom znancu na ulici počnemo nadugačko i naširoko objašnjavati kako smo u tom trenutku raspoloženi, što osjećamo ili što nas zaokuplja. Dobro, to je jasno. Za to postoje prijatelji. I blog.
Ipak, zanimljiva je činjenica da čak i u spomenutoj usputnoj komunikaciji jedna pojava neće ostati nezamijećena. Kratak pozdrav i sasvim ravnodušan izraz lica neće biti zanimljiv, ali nasmiješen i vedar izraza lica, to je već nešto što često izaziva pitanje: "Što se ti smiješ?"
Čim se smiješ, to je znak vedrine. Možda čak i optimizma. Publika poželi izbaciti uljeza. Jer strši.
Osim toga, ima i onih situacija kad se u razgovoru o raznim životnim preokupacijama netko od mojih sugovornika oglasi zaključkom: "Što si ti optimistična!" Čini se da neke ljude zaista iritira optimizam.
Moram reći da i sama katkad imam osjećaj koji me upozorava da postoji i nekakva vrsta lažnog optimizma. Prepoznajem ga kao neku vrstu napamet naučene lekcije koju um reproducira da bi sam sebe uvjerio da je sve dobro, sve će biti dobro, ja sam dobro, sve oko mene je dobro...
Vjerojatno je i takav pristup nekome koristan (makar i kratkoročno), ali rekla bih da ipak postoji razlika između onog optimizma koji osjećamo kao istinsku i skladnu energiju srca i uma i naučenog optimizma (kojim netko uvjerava samog sebe u nešto dobro i pozitivno iako mu je onaj stvarni unutarnji osjećaj u velikom raskoraku s takvim forsiranim optimizmom).
Nisam uvijek optimistično raspoložena. Sasvim uobičajeno, imam svoje dobre, ali i one lošije dane ispunjene raznim nijansama boja, zvukova, susreta, raspoloženja, osjećaja...
Međutim, imam i drugu osobinu. Zbog koje se katkad osjećam kao da stršim. Sklona sam uočavati i više pozornosti i vremena posvećivati svijetlim primjerima, veseliti se ljudima i događajima, uspjesima i dobrim djelima.
Što sam dosad naučila od nekih pesimista?
Slikovito rečeno, ako sam stajala na rubu stijene neodlučna trebam li skočiti u nepoznato more, dežurni su pesimisti uvijek pričali priče s negativnim ishodom. Upozoravali na opasnost od nepoznatog, na siguran neuspjeh. Sve do trenutka kad sam začepila uši da ih ne čujem i samovoljno skočila. I shvatila da moja perspektiva ipak nije ista.
Otad redovito čepim uši kad pesimisti postanu preglasni. Ako se dogodi neuspjeh, i to je moje iskustvo. Ali barem se trudim ne suditi unaprijed da je nešto promašeno prije nego što sam uopće i pokušala.
Svjesna sam da se neuspjesi događaju, svjesna sam da ljudi imaju brojne teškoće, patnje, probleme. Da postoje bolesti i ratovi. To što nastojim usmjeriti pozornost na ono što je dobro i pozitivno, ne znači da negiram stvarnost. Ne znači da sam neprestano urnebesno sretna, zadovoljna, nasmiješena i euforična.
Ali, ne želim se nepotrebno "hraniti" pričama samo o onome lošem što se događa. Prihvatila sam da ima ljudi koji uz popodnevnu kavu najčešće vole raspredati o raznim zlima. No to nije moj izbor.
Za razliku od onih koje iritiraju optimisti, meni pesimisti nisu iritantni, samo mislim da je, ako se svemu (i neprestano) tako pristupa - život puno teži, mučniji, naporniji. Za razliku od one tvrdnje iz vica u kojem se istjeruje optimizam, prijatelji bi katkad doista trebali istjerivati - pesimizam.
To je moj pristup premda sam katkad i pravi namćor (što bi rekao Đ.B.), ali više volim učiti od umjerenih do pretežno vedrih optimista.
|
- 10:25 -
Komentari (27) -
Isprintaj -
#
|