Kad sam ljetos sasvim slučajno (ako slučajnosti uopće postoje) došla do romana "Sjena vjetra", Carlosa Ruiza Zafona, pisac koji mi je dotad bio potpuna nepoznanica pokazao se kao jako ugodno otkriće. Poslije sam pronašla kritiku D. Juraka koji je zanimljivo predočio o čemu je riječ:
Dakle, “Sjena vjetra” je hit u čistom agregatnom stanju. Bez primjesa medijskog posredovanja i marketinške halabuke. Pamuk se uvijek može prodavati na krilima Nobela. Brown svoje tiraže uvijek može “bildati” na konfliktu s Crkvom... Zafon kod nas zasad “živi” isključivo od svoje priče. Zato je i zanimljivo vidjeti u čemu je “štos” romana “Sjena vjetra”.
Ovih dana u ruke mi je dospjela knjiga „Grad od betona“, mladog hrvatskog autora Gorana Višića. Nakon što sam pročitala riječi Lade Žigo - da je to štivo „krimić-misterij, nešto što je trenutačni trend u svjetskoj literaturi (Carlos Ruiz Zafon, Diane Setterfield, Lev Grossman), a što još uvijek nije dovoljno ispisano u našoj“, bila je to informacija koja mi je poslužila kao dodatni motiv za čitanje, ali ne zato što se spominje riječ trend.
Naime, moja čitateljska znatiželja prilično naraste kad otkrijem kakav nerazvikan književni uradak koji – kako je iskustvo pokazalo – obično postane prava poslastica za čitanje. Nisam od onih koji odmah posežu za knjigama koje su u trendu jer su mediji ob(j)avili svoj reklamni zov. Uvjerila sam se mnogo puta da je propaganda bolja od same knjige.
„Grad od betona“ dokazuje da je taj roman sam sebi najbolja reklama koju će čitatelji prenositi jedni drugima. Riječ je o krimiću čija radnja počinje u Zagrebu. Netko je provalio u stan Luke Marinova a u drugom je stanu u istoj zgradi ubijena starica. Poslije toga Luka doznaje da mu je poginula majka te se nakon deset godina vraća u Bjelovar, gdje će se naći u pravom vrtlogu nevjerojatnih i opasnih zbivanja, a gotovo nikome neće smjeti vjerovati. Otkrit će trgovinu ljudskim organima i shvatiti da se mreža kriminala proteže od liječnika (među kojima je i njegov brat) do policije i lokalnih razbijača koji obavljaju prljave poslove za svoje nadređene.
No to je, može se reći, samo jedan sloj, a roman sadrži još mnogo više. Prepoznaju se u njemu suvremeni hrvatski problemi, naša stvarnost u kojoj su potonule (neću reći da su izgubljene!) mnoge vrednote, u kojoj mlad, obrazovan čovjek spoznaje naličje društva, doživljava niz razočaranja. Slijedom događaja, Luka preispituje i svoje osobne strahove, suočava se s neugodnim sjećanjima, ali koliko god se predstavlja kao buntovnik, on je duboko u sebi emotivac koji čuva uspomene na pokojnoga oca i koji (ipak) vjeruje u ljubav.
To je roman koji svojom napetošću obuzima čitatelja tako da gubi osjećaj za vrijeme, a dobiva niz zanimljivih poglavlja u kojima se nižu tajne i otkrića; neizvjesnost se proteže do samoga kraja. Višićeva rečenica teče glatko, a poglavlja, osim dramske napetosti, sadrže i misaone nijanse i emocionalne doživljaje glavnog lika. Poštujući kompozicijska pravila krimića, on stvara svoj stil.
No eto, autor se ne zove ni Mačak ni Celzijus pa medijima nije intrigantan (izdavači su posebna priča), ali uvjerena sam da će nadaleko doprijeti do ljubitelja dobre knjige i to (da se poslužim Jurakovom rečenicom): Bez primjesa medijskog posredovanja i marketinške halabuke. A za Višića će se još čuti, sigurna sam.
|
