Promašila profesiju!
08.01.2010., petak
Kad sam sredinom devedesetih upisivala studij, razvoj internetskih usluga u Hrvatskoj tada je tek počeo dobivati svoj zamah. Zapisničari tih zbivanja zabilježili su da je 1996. osnovan CCERT, nacionalno središte za sigurnost računalnih mreža, a dvije godine kasnije osnovan je i prvi hrvatski nezavisni poslužitelj internetskih veza.
O stanju na tržištu rada i o najtraženijim zanimanjima tada se još nismo mogli informirati putem interneta. To, naravno, ne znači da nismo mogli doći ni do kakvih informacija nego da je danas lakše i jednostavnije doći do njih upravo zahvaljujući internetu.
Primjerice, na internetskim portalima za traženje posla nalaze se brojni oglasi, životopisi, korisni savjeti. Među tim savjetima mogu se pronaći i oni koji su zanimljivi ne samo za poslovne uspjehe, nego i za one ljubavne.
Jasno, ljubav ne bira mjesto i vrijeme, ona se jednostavno dogodi bilo kad i bilo gdje. No, ako je točno ono što piše u članku koji se može pročitati na portalu za traženje posla, onda ipak nije baš sasvim svejedno što radimo i gdje radimo.
Naravno, to i nije nelogično. Jasno je da su veće mogućnosti za upoznavanje novih osoba (pa tako i za zaljubljivanje) ako se netko bavi poslom na kojem svakodnevno susreće veći broj ljudi s kojima komunicira.
U tekstu su navedena „zanimanja kojima je posebno lako steći nova poznanstva iz kojih se može izroditi i nešto više“. U skladu s tim, za žene su najpovoljniji poslovi:
1. Fitness trenerica
2. Stjuardesa
3. Konobarica
4. Tajnica
5. Medicinska sestra
6. Teta u vrtiću
A za muškarce:
1. Konobar
2. Dostavljač
3. Student
4. Perač prozora
5. Odvjetnik
6. Kondukter
I tako, baš kad sam u prošlom postu pomislila kako bih mogla početi učiti mađarski, sad ispada da ću se još morati i prekvalificirati. Pa ja sam promašila profesiju! Nisam izabrala zanimanje iz kojeg se „može izroditi i nešto više“! U tome je, dakle, štos!
|
- 20:50 -
Komentari (31) -
Isprintaj -
#
otšaZ ej evs okapoan?
04.01.2010., ponedjeljak
Dok se još nismo oporavili ni od prethodnog šoka koji nam je svojim iznenadnim odlaskom priredio naš najdraži premijer, on se ponovno došao poigrati s našim osjećajima. Mene to toliko pogađa da vam ne mogu opisati. Cijeli dan euforično iščekujem rasplet situacije. Razmišljam što će biti ako nevjerni Hrvati iz Hadezeja izbace dr. Ivu.
Brinem se zato što bi se dr. Ivo mogao naljutiti. A poznato je da čovjek u ljutnji svašta kaže. Naime, povijest nas uči što se dogodilo nevjernim Hrvatima kad su onomad nasrnuli na kralja Zvonimira, a on se naljutio i prokleo nas na 900 (slovima: devetsto) godina. I sad, mislim ja – taman kad je istekao rok trajanja te povijesne kletve, sad bi nam dr. Ivo mogao zabiberit' za sljedeće tisućljeće.
Ako se pak povijest ponavlja, to bi onda značilo da bi Mađari mogli preuzeti vlast. Slovenci ne bi ni trepnuli, a mi već u Europskoj uniji! Tako bi se lijepo izbjeglo i trgovanje hrvatskim teritorijem. Zbog čega je i premijer odstupio. Rekao je da on nije htio trgovati. Ja u to vjerujem. I mislim da ovo s Mađarima ne bi bilo trgovanje. Dobili bi nas - gratis.
Kad je riječ o trajanju kletve, ima to još jednu dodatnu simboliku. Možda bi se za to vrijeme napokon uspjelo popraviti ono što su upropastili dosadašnji vlastoljupci. A njih će jednoga dana proučavati kao izumrle političke dinosaure.
Zasad je previše toga naopako. Pa, da počnem učiti mađarski?
|
- 19:09 -
Komentari (22) -
Isprintaj -
#
"Sjena vjetra" i "Grad od betona"
02.01.2010., subota
Kad sam ljetos sasvim slučajno (ako slučajnosti uopće postoje) došla do romana "Sjena vjetra", Carlosa Ruiza Zafona, pisac koji mi je dotad bio potpuna nepoznanica pokazao se kao jako ugodno otkriće. Poslije sam pronašla kritiku D. Juraka koji je zanimljivo predočio o čemu je riječ:
Dakle, “Sjena vjetra” je hit u čistom agregatnom stanju. Bez primjesa medijskog posredovanja i marketinške halabuke. Pamuk se uvijek može prodavati na krilima Nobela. Brown svoje tiraže uvijek može “bildati” na konfliktu s Crkvom... Zafon kod nas zasad “živi” isključivo od svoje priče. Zato je i zanimljivo vidjeti u čemu je “štos” romana “Sjena vjetra”.
Ovih dana u ruke mi je dospjela knjiga „Grad od betona“, mladog hrvatskog autora Gorana Višića. Nakon što sam pročitala riječi Lade Žigo - da je to štivo „krimić-misterij, nešto što je trenutačni trend u svjetskoj literaturi (Carlos Ruiz Zafon, Diane Setterfield, Lev Grossman), a što još uvijek nije dovoljno ispisano u našoj“, bila je to informacija koja mi je poslužila kao dodatni motiv za čitanje, ali ne zato što se spominje riječ trend.
Naime, moja čitateljska znatiželja prilično naraste kad otkrijem kakav nerazvikan književni uradak koji – kako je iskustvo pokazalo – obično postane prava poslastica za čitanje. Nisam od onih koji odmah posežu za knjigama koje su u trendu jer su mediji ob(j)avili svoj reklamni zov. Uvjerila sam se mnogo puta da je propaganda bolja od same knjige.
„Grad od betona“ dokazuje da je taj roman sam sebi najbolja reklama koju će čitatelji prenositi jedni drugima. Riječ je o krimiću čija radnja počinje u Zagrebu. Netko je provalio u stan Luke Marinova a u drugom je stanu u istoj zgradi ubijena starica. Poslije toga Luka doznaje da mu je poginula majka te se nakon deset godina vraća u Bjelovar, gdje će se naći u pravom vrtlogu nevjerojatnih i opasnih zbivanja, a gotovo nikome neće smjeti vjerovati. Otkrit će trgovinu ljudskim organima i shvatiti da se mreža kriminala proteže od liječnika (među kojima je i njegov brat) do policije i lokalnih razbijača koji obavljaju prljave poslove za svoje nadređene.
No to je, može se reći, samo jedan sloj, a roman sadrži još mnogo više. Prepoznaju se u njemu suvremeni hrvatski problemi, naša stvarnost u kojoj su potonule (neću reći da su izgubljene!) mnoge vrednote, u kojoj mlad, obrazovan čovjek spoznaje naličje društva, doživljava niz razočaranja. Slijedom događaja, Luka preispituje i svoje osobne strahove, suočava se s neugodnim sjećanjima, ali koliko god se predstavlja kao buntovnik, on je duboko u sebi emotivac koji čuva uspomene na pokojnoga oca i koji (ipak) vjeruje u ljubav.
To je roman koji svojom napetošću obuzima čitatelja tako da gubi osjećaj za vrijeme, a dobiva niz zanimljivih poglavlja u kojima se nižu tajne i otkrića; neizvjesnost se proteže do samoga kraja. Višićeva rečenica teče glatko, a poglavlja, osim dramske napetosti, sadrže i misaone nijanse i emocionalne doživljaje glavnog lika. Poštujući kompozicijska pravila krimića, on stvara svoj stil.
No eto, autor se ne zove ni Mačak ni Celzijus pa medijima nije intrigantan (izdavači su posebna priča), ali uvjerena sam da će nadaleko doprijeti do ljubitelja dobre knjige i to (da se poslužim Jurakovom rečenicom): Bez primjesa medijskog posredovanja i marketinške halabuke. A za Višića će se još čuti, sigurna sam.
|
- 09:30 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
|