Izvrnute vrijednosti
14.01.2009., srijeda
Među svim uspomenama koje čuvamo iz vremena djetinjstva i školovanja, nije se teško prisjetiti i ideja koje smo imali o tome što želimo biti kad odrastemo. Naravno, s vremenom se mnogo toga mijenja: i naši interesi i mnoge druge okolnosti koje nas usmjeravaju i utječu na naš izbor.
Ipak, sve ono što smo priželjkivali dok smo bili djeca i što smo tada sanjali da ćemo jednoga dana postati – nije se pojavilo bez smisla i razloga. Poticaj je mogao doći iz neposredne okoline ili neke situacije u kojoj smo možda samo posredno dobili ideju.
Obično smo imali osobu koja nam je bila uzor. Svidjelo nam se to što radi ili nas je jednostavno taj netko oduševio svojom pojavom, osobnošću pa smo i sami poželjeli postati takvi kad odrastemo. Možda je to bio neki vatrogasac, policajac, pilot, medicinska sestra, pjevačica, glumica… Kako je vrijeme prolazilo, mijenjale su se i te želje, pojavljivali su se neki novi uzori. Tijekom odrastanja svi imaju neke svoje uzore. U društvu u kojem živimo pronalazimo uzore; oni postoje u našoj obitelji, u okolini, u školi, na televiziji…
No nisu svi pozitivni. Netko svojim ponašanjem može pružiti vrlo negativan primjer, a pokaže li se da se takvo ponašanje tolerira, da nema sankcije i da se na taj način može doći do željenog cilja, vrlo je vjerojatno da će i takav model ponašanja nekome postati – uzor. Ključnu ulogu pritom ima odgoj; najprije u obitelji, zatim slijedi vrtić, škola, utjecaj grupe vršnjaka… Proces kojim usvajamo vrednote i norme vlastitog društva i kulture.
Što se dogodilo s vrednotama i normama hrvatskog društva? Odavno je jasno da ne proživljavamo samo gospodarsku krizu, nego i moralnu. Kakvi su danas uzori koji se nude mladima?
Ili je sve kao u onoj pjesmi: izvrnute vrijednosti, strah, samo strah…
S jedne strane do njih dopire ona odgojna poruka da će svojim trudom, radom, obrazovanjem, upornošću, poštenjem postići svoj cilj; i to je, naravno, ispravan i pozitivan put.
S druge strane dolaze drukčije informacije; primjeri koji pokazuju kako se do velike zarade može doći i bez pretjeranog napora moždanih vijuga; dovoljna je hrabrost, otkvačenost i malo sreće da te pozovu u kakvu emisiju u kojoj ne trebaš ispasti pretjerano pametan, samo je važno da si tamo. I da ti nije neugodno.
Zaradiš, a poslije si velika faca. Prepoznaju te na ulici. Ako imaš dovoljno hrabrosti, možeš otkriti i svoju intimu. I to se dobro plaća. A ako imaš novca… toliko toga možeš kupiti. Nije li donedavno bila javna tajna da i obrazovanje ima svoju superlight-kategoriju koja se može kupiti?
S raznih strana dopiru primjeri kako se svašta može prodati: vlastito tijelo, nevinost, poštenje, istina, laž… Pritom uopće ne treba mnogo truda da bi se ostvario takav "uspjeh". Važna je zarada.
Takve se poruke šalju. Golema količina negativnih uzora. I za takve primjere "uspjeha" postoji nevjerojatno jaka reklama.
Oni pozitivni ostaju u sjeni. Šačica sportaša bez mrlje na sportskoj odjeći; njih ne treba reklamirati, oni ionako moraju naporno trenirati, podnositi poraze da bi dosegli pobjede, putovati, drančiti lovu, tražiti sponzore. A onda, ako eventualno štogod osvoje, imat će svojih pet minuta slave, tapšat će ih po ramenima…
O intelektualcima da ne govorimo. Dr(ušt)vo znanja još nije stasalo.
Neće nam valjda uzor biti tamo neki znanstvenik… Marin Soljačić? Tko je uopće on? I koliko je godina morao učiti i raditi da bi došao do neke love? Predugo to traje.
Niš', odoh se ja prijaviti za neki reality. Postat ću celebrity.
|
- 19:15 -
Komentari (29) -
Isprintaj -
#
|
