Kad nakon dugog zimskog sivila osvane sunčan dan, uvijek me to zubato sunce izmami u šetnju pa onda obično putem skupljam zalihu boja. Pospremim ih u kutijicu i danima nakon toga razvedravam olovnosive nijanse neba.
Jutro osvane nekako posebno meko i tiho kad po prirodi prospe iskričave kristaliće inja.
No ubrzo sipe i nestaju u snježnoj bjelini pa ih treba žurno prikupiti. Pronašla sam ih i na zaspalim granama zaboravljenih jabuka.
Kako dan odmiče, slika se mijenja; sjene prate sunčev put…
U sumrak iz snijega proviruje hrabri maslačak:
Zastor se spušta i polako gasne dan…
|