Kad jednom posjetim neko mjesto i ono mi se svidi, obično se tamo volim vratiti još koji put. Zanimljivo je uočavati promjene koje se u međuvremenu dogode, a ako postoji više sadržaja koje vrijedi vidjeti - dobro je ostaviti štogod i za sljedeći put, pa eto razoga za ponovni posjet.
O jednom prijašnjem izletu na Kalnik zabilježila sam dojmove i na blogu. Za vrijeme prvog posjeta trebalo se uspeti na ostatke stare utvrde; drugi put čak do televizijskog odašiljača, a preostalo je još obići i poučnu stazu koja je duga pet kilometara i ima kružni oblik, što će se pokazati kao jako važan čimbenik jer je polazišna i završna točka – planinarski dom.
Sunčana nas je nedjelja izmamila na put prema tom zanimljivom odredištu na sjeverozapadu Lijepe Naše. Peteročlana se "ekspedicija" naoružala dobrom voljom, bocama vode i još nekim sitnicama među kojima je, naravno, neizbježan fotoaparat.
Došavši na odredište, najprije smo se nabrzaka uspeli na gradinu – da se malo zagrijemo. S vrha utvrde puca veličanstven pogled na okolicu:
Budući da su stare zidine obrasle zelenilom, uspon na njihov vrh ne znači samo lijep pogled na okolicu, nego i zanimljive prizore ako osluhnete cvrčkovu simfoniju pa razmaknete grančice grmlja u kojem se skriva majstor-pjevač:
Ostavili smo ga neka mirno sklada svoje pjesme, a mi smo sišli s gradine i uputili se poučnom stazom. Ušli smo u šumu i odmah osjetili promjenu temperature pa brže-bolje posegnuli za majicama dugih rukava. Budući da sam na blogu nedavno pokazala jednu šumsku priču, dovoljno je reći da se i u kalničkoj šumi može uživati u jesenskoj ljepoti biljnoga svijeta: mnogo je paprati, cvijeća, gljiva, a uz poučnu stazu postoje i drvene oznake s nazivima pojedinih biljaka. Šumsku je tišinu narušavao samo odjek naših glasova i zvonjava smijeha dok smo vrludali stazom.
A uz stazu...
Ovaj put, osim raznih biljnih vrsta, zanimljivost je da se usred šume nalaze ostaci crkve Svetog Martina koja se spominje u 14. stoljeću. Predaja kaže da se u crkvici molio sveti Martin, a na to su mjesto dolazili hodočasnici koji su mu se zavjetovali.
Ostaci crkvice
Flora i fauna uz rub šume
Ušavši ponovno u šumu, na putu prema planinarskom domu sreli smo mladića i djevojku koji su dolazili iz suprotnog smjera, a željeli su stići do istog cilja kao i mi. Izgubili su se među oznakama i puteljcima pa nas upitali mogu li s nama.
Naravno, pozvali smo ih da nam se pridruže i nastavili dalje u revijalnom tonu, a sve zafrkancija o našem putovanju šumskim stazama. U tim se trenucima jedan maštoviti član "ekspedicije" zapitao kako bi bilo da sve počne sličiti na horor. Odmah je spomenut scenarij: izgubili bismo se, u šumi bi nas uhvatio mrak, a pojavio bi se netko s motornom pilom... Kad smo nakon toga zastali da malo predahnemo i popijemo vode, naši su nas suputnici napustili. Tko zna zašto...
Nema veze, važno je da smo mi njih izveli na pravi put. Do kraja staze bilo je važno otkriti osjeća li se miris palačinki. To bi značilo da smo blizu planinarskog doma. Napokon se i to ostvarilo. Na kraju putovanja tamo nas je čekao još jedan zadatak. Uspješno smo ga riješili. Jedni s marmeladom, drugi s čokoladom.
Posjet Kalniku uistinu je lijep doživljaj. Odlučite li tamo provesti dan, neće vam biti žao. Samo nemojte na kraju u šest sati predvečer popiti kavu. Inače ćete "obradovani" nesanicom u 2.30 ujutro pisati post o Kalniku.
|
