Gospodin Arhiv
21.02.2007., srijeda
Postoje u životu situacije kad se odjednom, sasvim neočekivano pojavi neka osoba iz prošlosti koja nam je jednom davno bila srcu draga. Tada se obično s osmijehom prisjetimo tih prošlih dana. Zanimljivi su to susreti. Kao da iz arhiva izvučemo nešto davno pospremljeno; iz ormarića sa srednjoškolskim uspomenama. Nije to moralo biti ništa spektakularno. Katkad je baš u tome čar. Kad je zapravo sve ostalo nedorečeno, pa uvijek ostane nešto što visi u zraku.
Tako sam se jednog dana (iz sasvim prozaičnih, poslovnih razloga) našla licem u lice s takvom osobom iz "arhiva". Odjednom su se počele rojiti svakojake misli po glavi, kao višestruki dijalog. Jedan naglas, a drugi...kao da na jednom ramenu sjedi anđeo, glas razuma, razboritih misli, a na drugome vražićak koji razigrava razne primisli i škakljive ideje - usporedno s onim dijalogom koji se događa naglas, između...nazovimo ih: Blue i gospodin Arhiv, lik iz iste srednjoškolske generacije.
Najprije uvod i didaskalije, kao u pravoj scenskoj igri.
Prostorija u kojoj se nalazi Blue s kolegicom i kolegom. Čuje se kucanje na vratima. Jednoglasno pozivamo: "Naprijed!"
Otvaraju se vrata, ulazi gospodin Arhiv.
Arhiv: "Dobar dan!"
Blue (radi nešto i pozdravlja): "Dobar dan!"
(Zatim podigne glavu i vidi da je pridošlica zapravo gospodin Arhiv, a već je obaviještena da nju traži.): "Hej, to si ti stigao, evo, sad ću ja, samo mi reci o kojim je podacima riječ!"
Arhiv nabroji sve što treba. Blue krene prema vratima i polazi s Arhivom do mjesta X na kojem se nalaze podaci.
U to vrijeme počinje onaj dijalog – anđeo na jednom, a vražićak na drugom ramenu:
Uuuuu, baš je taj Arhiv zanimjiva pojava, zar ne, a nisi ga dugo vidjela? Samo u prolazu. A gle sad ovo, licem u lice...pa daj, pogledaj malo izbliza!
Daj priberi se, obveze su u pitanju, znaš što ti je posao i otjeraj te primisli!
Ma čekaj, samo malo, pogledaj onako ispod oka, uvijek je bio simpatičan, gle kako se smješka!
Hej, heeej, Blue, pa kamo ti to gledaš? I smješkaš li se ti to? Daj se uozbilji! Objasni čovjeku što treba i ne mjerkaj ga!
Jao, pa nije pitanje života i smrti, dok razgovaraš i objašnjavaš mu o čemu je riječ, nije zabranjeno malo pogledati, a osmijeh je samo stvar ljubaznosti... U sugovornika s kojim razgovaraš ionako trebaš gledati... Ima stila, zar ne?
Čudi me kako ti uopće uspijeva držati se teme razgovora dok ti se istovremeno u glavi roje misli...oh, ne želim ih ni ponoviti!!! I ne bulji mu u ruke!
To nije buljenje u ruke, to je samo pogled na ono što zapisuje! Podaci su važni! Pa dobro, tko kaže da moraš gledati u ru... u ono što piše! Gledaj u oči. Nda...u oči...smeđe oči.
Tc, tc, tc, tc... Koliko uopće traje taj razgovor? A tebi se baš razvezao jezik, ha, Blue? Aha, čini se da ipak priču privodiš kraju... Dobro, sad zaključak i isprati ga prema vratima...
Dobrooo, dooobroooo, to je samo bezazlen pogled na nekoga tko dobro izgleda baš kao nekad, pa što? Nije zabranjeno gledati!
Nije, ali sad je dosta; i službenog i neslužbenog razgovora, evo, odlazi. Isprati, pozdravi, doviđenja!
Doviđenja, doviđenja, pa upravo je rekao da će opet doći, he, he, he...
|
- 18:48 -
Komentari (27) -
Isprintaj -
#
|