Ima dana kad se pitam kamo to sve ide. Ono – svijet, ljudi, kugla zemaljska, ja..., kao da sam baš ja pozvana da odgovorim na takva pitanja. Pazi, molim te. Ministrica svemira.
A onda, opet, ima dana kad mi je savršeno svejedno jer sam upravo izvanredno svjesna da me nitko ništa ne pita i da, kao što je netko pametno rekao, jedini kutak u svemiru koji zaista možemo promijeniti – jesmo mi sami.
E, onda krene analiza analizine analize mene analitičarke. Pogledam sebe, pa ljude oko sebe. Razumijem li ja njih doista? Razumiju li oni mene? Odlutaju li moje misli kad mi tko od njih priča o sebi? Slušam li ili samo odsutno klimam glavom? A slušaju li oni mene kad imam potrebu ogoliti vlastite misli?
Koliko vremena posvećujem dragim ljudima? Koliko vremena i strpljenja imam za one koji mi nisu tako bliski, trudim li se i s njima pronaći zajednički jezik ili ih jednostavno – izbjegavam?
Ispada da samo postavljam pitanja. A ne znam imam li kakve odgovore. Čini mi se da je jedan odgovor u brzini kojom živimo. Jurimo kroz život. Sve me to podsjeća na ubrzani film. Zaustavimo malo kad nam se štogod učini zanimljivo, a onda opet ubrzamo dalje jer smo tu situaciju već vidjeli, samo su sad drugi likovi. Ne budu li nam barem oni dovoljno zanimljivi, požurimo dalje.
To je naša stvarnost. Čak i ljubav kao da se pokušava osjetiti nekako nasumce. Onako ugrubo "sondiramo" teren, bacimo pogled, odvagnemo ima li smisla, vrijedi li se truditi pa možda samo odlučimo zastati. Inače, nema dana za gubljenje. Kakvo upoznavanje! Vrijeme isteklo!
I na kraju, možda banalan, ali vrlo slikovit primjer. Da ne lutamo daleko. Blog. Kako čitamo postove? Čitamo li ih uvijek od početka do kraja, pozorno? Ili neke dijelove samo preletimo pogledom? Ostavimo li promišljen komentar ili samo – reda radi? Gledamo li kad slike koje stoje uz post? Što one znače? I zašto baš ta slika uz tekst? Otvorimo prvi put nečiji blog. Pročitamo post. Tko čita starije postove?
Prestani, Big Blue, već si previše napisala! Ljudi nemaju vremena toliko čitati.
|