< kolovoz, 2006 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
kontemplacije




Arhiv




Poveznice...
alkion
annaboni
aquaria
boccaccio
brod u boci
catcher
čiovka
dinaja
ed hunter
espadrila
ely
e.p.
fanny
foto brlje
fra gavun
freestyler
greentea
gustirna
justawoman
koraljka
mela
metamorfoza
morska zvijezda
odmak
pametni zub
pegy
pjaceta
plavozeleni
plokmin
primakka
pubertetica
putopis
shadow of soul
simple minds
slavonchica
sredovječni
tražeći sebe
trill
uspomena
vacaguare
valcer
viviana
žubor vode
wall
walkingcloud
012station



Napomena: neke slike objavljene uz postove našla sam na Webu; naveden je izvor ili je sama slika link do stranice s koje je preuzeta. Prepozna li tko svoje djelo,
neka zna da ga ne prisvajam i ne podmećem kao svoje.


Copyright © Big Blue




free hit counter javascript

Jure Kaštelan

Volio bih da me voliš

Volio bih da me voliš
da budem cvijet u tvojoj kosi.
Ako si noć, ja ću biti zora
i bljesak svjetlosti u rosi.

Volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma.
Ako si izvor, i ja ću biti
u živoj stijeni bistra česma.






Koliko (p)ostajemo površni?

22.08.2006., utorak

Ima dana kad se pitam kamo to sve ide. Ono – svijet, ljudi, kugla zemaljska, ja..., kao da sam baš ja pozvana da odgovorim na takva pitanja. Pazi, molim te. Ministrica svemira.
A onda, opet, ima dana kad mi je savršeno svejedno jer sam upravo izvanredno svjesna da me nitko ništa ne pita i da, kao što je netko pametno rekao, jedini kutak u svemiru koji zaista možemo promijeniti – jesmo mi sami.

E, onda krene analiza analizine analize mene analitičarke. Pogledam sebe, pa ljude oko sebe. Razumijem li ja njih doista? Razumiju li oni mene? Odlutaju li moje misli kad mi tko od njih priča o sebi? Slušam li ili samo odsutno klimam glavom? A slušaju li oni mene kad imam potrebu ogoliti vlastite misli?

Koliko vremena posvećujem dragim ljudima? Koliko vremena i strpljenja imam za one koji mi nisu tako bliski, trudim li se i s njima pronaći zajednički jezik ili ih jednostavno – izbjegavam?

Ispada da samo postavljam pitanja. A ne znam imam li kakve odgovore. Čini mi se da je jedan odgovor u brzini kojom živimo. Jurimo kroz život. Sve me to podsjeća na ubrzani film. Zaustavimo malo kad nam se štogod učini zanimljivo, a onda opet ubrzamo dalje jer smo tu situaciju već vidjeli, samo su sad drugi likovi. Ne budu li nam barem oni dovoljno zanimljivi, požurimo dalje.

To je naša stvarnost. Čak i ljubav kao da se pokušava osjetiti nekako nasumce. Onako ugrubo "sondiramo" teren, bacimo pogled, odvagnemo ima li smisla, vrijedi li se truditi pa možda samo odlučimo zastati. Inače, nema dana za gubljenje. Kakvo upoznavanje! Vrijeme isteklo!

I na kraju, možda banalan, ali vrlo slikovit primjer. Da ne lutamo daleko. Blog. Kako čitamo postove? Čitamo li ih uvijek od početka do kraja, pozorno? Ili neke dijelove samo preletimo pogledom? Ostavimo li promišljen komentar ili samo – reda radi? Gledamo li kad slike koje stoje uz post? Što one znače? I zašto baš ta slika uz tekst? Otvorimo prvi put nečiji blog. Pročitamo post. Tko čita starije postove?

Prestani, Big Blue, već si previše napisala! Ljudi nemaju vremena toliko čitati.



- 00:07 - Komentari (34) - Isprintaj - #