svibanj, 2005 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
kontemplacije




Arhiv




Poveznice...
alkion
annaboni
aquaria
boccaccio
brod u boci
catcher
čiovka
dinaja
ed hunter
espadrila
ely
e.p.
fanny
foto brlje
fra gavun
freestyler
greentea
gustirna
justawoman
koraljka
mela
metamorfoza
morska zvijezda
odmak
pametni zub
pegy
pjaceta
plavozeleni
plokmin
primakka
pubertetica
putopis
shadow of soul
simple minds
slavonchica
sredovječni
tražeći sebe
trill
uspomena
vacaguare
valcer
viviana
žubor vode
wall
walkingcloud
012station



Napomena: neke slike objavljene uz postove našla sam na Webu; naveden je izvor ili je sama slika link do stranice s koje je preuzeta. Prepozna li tko svoje djelo,
neka zna da ga ne prisvajam i ne podmećem kao svoje.

Copyright © Big Blue




free hit counter javascript

Jure Kaštelan

Volio bih da me voliš

Volio bih da me voliš
da budem cvijet u tvojoj kosi.
Ako si noć, ja ću biti zora
i bljesak svjetlosti u rosi.

Volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma.
Ako si izvor, i ja ću biti
u živoj stijeni bistra česma.





Usamljenost

22.05.2005., nedjelja

Eto moje današnje riječi. Usamljenost; ne samoća. Zanimljivo je kako se te dvije riječi mogu razlikovati. Kako se čovjek katkad i u mnoštvu može osjećati usamljenim. Takva je otprilike i moja današnja priča. Nisam bila sama. Uvijek je tu neko društvo, nešto se događa. Međutim, postoji taj osjećaj...koji se javlja unatoč svemu. Možda je to zbog proljeća...Svi nešto pričaju o ljubavi, zaljubljivanju. Iako ne znam zašto bi se to događalo samo u proljeće. Godišnje doba je tu najmanje bitno. No dobro, podlegla sam i ja tom općem ozračju. Pitam se - gdje li sam ja u svemu tome? Prošlost ne želim dirati, što je bilo, bilo je. Čovjek na pogreškama nešto nauči i idemo dalje. Uvijek je potrebno neko vrijeme da se slegne prašina te prošlosti. To se dogodilo i ona više ne lebdi u zraku. Odlučila sam krenuti dalje, nešto naučiti, proširiti vidike. Pa i ovo je jedan od načina, na ovom "prozoru u svijet" na kojem ispisah ovaj tekst. Zanimljivo je komunicirati s ljudima. No, shvatila sam još nešto. Zavirujući u ovaj virtualni svijet, uočila sam da njime luta mnoštvo usamljenika. (Što i nije neki revolucionaran zaključak,ali to i nije bit. Bit je nešto drugo.) Svi oni nešto (nekoga) traže. Mnogi su tu upravo zbog usamljenosti, ali se, zanimljivo, ništa ne mijenja. Usamljenost ostaje. Nije to pravilo, ali se događa.
...za sve postoji vrijeme. Eh, to je još jedna ključna riječ. Vrijeme. Utrka s vremenom. Jurnjava. Primjećujem da je upravo ta jurnjava ono što nam omogućuje da bježimo od vlastitih misli, od pitanja koja si postavljamo. U toj jurnjavi katkad uspijemo zaboraviti da smo usamljeni, vrijeme nam brže prolazi. No, čini se da je to samo zavaravanje. Onog trena kad ostanemo sami sa svojim mislima, sve nam se vraća kao bumerang. Tad osjećamo da nam je netko potreban, da vrijeme neumoljivo prolazi, da čeznemo za ljubavlju. Osjećamo da smo u mnoštvu ipak - usamljeni. Sljedećeg se jutra budimo i već mislimo što sve trebamo obaviti tog dana, a nemamo vremena pa tako za sve pronalazimo opravdanje. I za to što smo sami. Pogrešno. Pitam se - kako možemo "ne imati vremena za ljubav?"
- 00:32 - Komentari (3) - Isprintaj - #