19.07.2006., srijeda
EVO SMRTI, EVO DANA!
Srijeda, 18. srpnja
Upravo je u galeriji Ghetto zavrsila komemoracija pok. Zeljku Jermanu. Utopio se, plivajuci nedaleko od crkve sv. Nikole na Korculi. Corcyra nigra – crna Kirka. Slutnja odlaska na onaj svijet uocljivo izbija u grobnim pasusima njegove zadnje kolumne „Egotrip“ u „Zarezu“. Naknadnom pamecu to uvidimo post festum, kad je vec kasno i za „zdravo, kako si?“ i za „molim te,oprosti“. A bas nista, pogotovo smrt, ne dolazi bez predznaka, najave i upozorenja. Samo sto smo za sve to uglavnom zatvoreni. Unutarnjeg tumaca i prevoditelja tog jezika zivota ili ne slusamo ili smo mu dali otkaz (bez otpremnine). Pa nas onda novinske vijesti sokantno iznenadjuju. Preplavljeni povrsnim informacijama (Seve je slomila, rolajuci se, nogu u zglobu!¨) utapamo se u plicacima informatickoga drustva (prije par dana se na Bacvicama, najplicoj plazi Jadrana, utopio neki nesretnik) pa kad nam neocekivano izdahne netko blizak ili poznat - mi opet duboko udahnemo. I tako se spasimo od smrti od utapljanja u plicacima duha.
Slusam sada nekakav plitki reggae u caffe-galeriji „Plavca“, gdje mi je proslog cetvrtka otvorena izlozba fotografija „Tijela i lica Splita“, i najradije bih se vratio u onu minutu sutnje za pok. Jermana, prije oprostajnih rijeci prof Tonca Sitina. U toj minuti sabranosti sam ronio u sebi, slusajuci sto mi govori unutarnja riba, u ovim rasplinutim minutima na povrsini svarnosti cujem samo zveckanje soljica za kavu, uz jednolicni reggae ritam koji me zove na Bacvice. „Idemo na Bacvice“! Ne, ja ne! A zasto ne? Zato jer ne. Uzasne li smrti od utapljanja u plicaku, u masi koja se besvjesno bacaka i pracaka!
Pok. Jerman je bio predlozio Sonji, voditeljici kluba „Ghetto“, svoju samostalnu izlozbu ovoga ljeta u istoimenoj galeriji (ciji je izlagacki program uredjivao od 1999.). Ona mu je sugerirala da sacekaju listopad. On je pristao. Moja prijateljica par mjeseci nikako da uruci mali poklon prijatelju u susjedstvu. Sutra cu, sutra cu. Konacno je jucer dosla pred njegova vrata. „Staroga je udrilo auto, u bolnici je“-rekao joj je prijateljev sin. Ostala je sokirana. VRIJEME. Kakav je dozivljaj vremena u Splicana? „Split: gdje je vrijeme stalo“ – sluzbeni slogan Turisticke zajednice Splita. A kako ga poimaju Hrvati? „Hrvatska: gdje se vrijeme vrti u krug“?! Kerum ce pak reci: „Vrime je lova“. Politicar: „Vrijeme je za izbore“. Vecina: „Vrijeme je nekretnina“. Tipicni Splicanin: „Vrime je za obid“.
A ja kazem: „Vrijeme je za umiranje“. A danas je dobar dan za komemoraciju. A svaki dan je dobar za sjecanje. I poklanjanje. I slanje pisama. I izjavljivanje ljubavi. I za tihi pardon. I za zahvalnost. I za povlacenje crte. Itd. Itsl.
„Kako mos rec precjedniku da ce umrit?!“- iznenadjen i povrijedjen, sokiran cak, bio je M.B., 45-godisnji dipl. pravnik i samouki umjetnik iz Splita. Bilo je to prije par godina na jednom „radnom“ sastanku jedne neradne udruge, kojoj je na celu jedan vitalni starac s jednim zubom u glavi (ali s mnogo neplacenih racuna za struju). Bio sam tada njegovoj udruzi i njegovim drugovima stavio na uslugu svoje medijske i marketinske sposobnosti u organizaciji njihove analno-anarhisticko-artisticke manifestacije. Nakon sto sam se naslusao visetanog mlacenja prazne slame na jednom od njihovih „radnih“ sastanaka nisam mogao vise izdrzati to tracenje vremena pa sam se javio za rijec. „Moram vam nesto reci. Umrijet cete. Svi semo umrijet. Najprije predsjednik udruge, jer je najstariji, pa onda ja pa ti pa ti. Ako stvari budu tekle prirodnim tijekom, umrijet cemo bas tim redosljedom. I zato ne gubimo vrijeme presipajuci iz supljeg u prazno nego se uhvatimo posla".
Nastao je tajac. Tri para razrogacenih ociju tupo je buljilo u mene. I onda se zacuo iskreno zacudjeni glas doticnoga druga. Nisam najprije povjerovao vlastitim usima ali sam povjerovao ocima.Pogledao sam ga kao scaner. On je doista, bez i najmanje trunke ironije, rekao sto je rekao. On je zaista bio zaprepasten „drskoscu“ moje upozoravajuce konstatacije. On je i de facto i de iure bio sokiran da netko moze reci „precjedniku“ da ce umrijeti. On je bio sablaznjen mojim objavljivanjem ociglednog, samo-po-sebi-podrazumijevajuceg, od-kad-je-svijeta-i-vijeka-opce-poznatog. A ja sam ostao ukipljen. Trebala mi je debela minuta da prihvatim tu porazavajucu cinjenicu da jedan 45-godisnjak iz Hrvatske, obrazovan i koliko-toliko suvremen, moze biti toliko nepodoban, toliko infantilno nespreman da se suoci s jednom tako banalnom cinjenicom o izvjesnosti umiranja svakog od nas. Ukljucujuci i sve nase predsjednike i precjednike.
E, da je on iznimka koja potvrdjuje pravilo! Ali nije, on je pravilo, a ja sam iznimka (okruzena „nasim ljudima“ duhovno zrelima poput „pionira malenih“). Oni zaista imaju precjednike kakve zasluzuju. A svi su izisli ispod Titova sinjela. Sjecate li se vica o tomu kako zapocinje Titov testament? Ovako: „Ako ikada umrem...“ Ha-Ha-O! Umrijet ces, predsjenice,; umrijet ces, njegov nasljednice; umrijet ces, sine; umrijet ces, Ciro; umrijet ces, Cico; umrijet ces, Ante. Svi cemo umrijeti. A da Hrvati polako ali sigurno izumiru - zna se.
Pa zar to nije jednostavno...nemam rijeci... jednostavno tako... dobro. Ta neizbjeznost smrti, naime.
|
- 15:03 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
|
