Utorak, 18. srpnja
Tri zenske, dva konja, jedan fotograf – i mnostvo tovara. Na ulici Marmontovoj, sinoc, ispred Foto-kluba Split. (A di bi se drugo to zbiti moglo nego u gradu pod Hajdukom?!) Lupinov show pred otvaranje izlozbe „Lijepa stvorenja“. Dosao sam bio na mjesto radnje/sprdnje taman kada se fotografovo tijelo (crne hlace dolje, crna kapa gore, a izmedju gola bezdlaka koza i misici) pokusavalo uspeti iznad svih (modela, konja i tovara tj. publike), hvatajuci se jednom rukom za nadvratnik foto-.radnje a drugom stiscuci veliki crni foto-aparat. Konji su, mislim, bili smedji.
Onda se rukohvatni oslonac pomakao, Lupino je pao na konja, a potom su preopterecenoj zivotinji (na kojoj su vec sjedila tri modela u krpicama) popustile sve cetiri pa je, bidna, i a pala na tle, a gore spomenuta tijela su popadala takodjer. Konj se uznemirio, drhtaj se iz epicentra prosirio publikom, a potom se cetvoronozni akter umirio pa je show mogao biti nastavljen. Bez nazocnosti moje kriticke malenosti, koja na takve provincijske cirkusarije gleda s mjesavinom prijezira (30%) i tuge (70%). Pa sam odgibao dalje, sto brze od te tranzicijsko-malomiscanske masovke. Putom sam mislio kako Lupino zna sto treba ponuditi nasim ljudima da bi izazvao njihovu pozornost: konje i pichke!
Jer taj nas tipicni mali covik najvise zeli, sta, biti na konju! Barem jedan dan, barem jedan sat. Biti na konju, biti gore, pobjednicki iznad drugih, biti onaj koji jase a ne onaj koji je jahan. Uz to ide, naravno, i dobra pichka. I to je to, that s the life! Konji i pichke, konjske snage i pichkine slabosti. Tko im ponudi takvu kombinaciju, kroz foto ili heroinsku iluziju, never mind, taj je njihov idol, he is their hero. Biti na horsu daje ti osjecaj da si na konju, zar ne, da ti niko nista ne moze?! I obrnuto: kada si na konju, pa jos s dobrom pichkom, daje ti osjecaj kao da si na horsu. Pa bio ti i zadnji dalmatinski tovar, kojemu je sudbina da se trudi i radi citav zivot.
Eto, te stvari Lupino zna pa je zato najveca fotografska zvijezda medju hrvatskim pukom. To sto se citava konjanicka kompozicija nasla na podu pred ocima okupljenog mnostva, to ne znaci nista. Kad je to mnostvo ista vidjelo?! Oni su tu dosli nesto gledati a ne ista vidjeti.
|
