13.05.2006., subota
JA-BUKA I BRUKA
10. svibnja (opet vedro)
Sinoc je obilno kisilo nad Splitom, Barbara. A ti si, radi toga, bila sva nadrkana pa si ostala doma. Pred tele-vizijom. Ja sam bio na otvaranju velike izlozbe Vaska Lipovca u Galeriji umjetnina. Bijase tamo tout Split, od gradonacelnika preko procelnika i mocnika do zacelnika, poput mene. Bijah s kamerom u ruci (cinema verite) i u majici „KERUM JE MOJ IDOL“ ( design realite). Djevojka, visine i gradje fotomodela, s Lipovcevim biciklistom na majici, bila je fotografiranija od mene. Kamenice su se slasno sisale, vino u zdravlje pilo i bas je fino bilo. Bio je angaziran i jedan dj. Zadnji posjetitelji su se razisli oko ponoci. Bio je to dogadjaj sezone. Kojemu sam dao svoj mali doprinos. As usual.
Vecer prije, dogodilo mi se troje nasih ljudi. Ona 1: u cipelama tupog vrha. On 2: takodjer. Ona 2: u cizmicama opasno uskog spica. Ja 1: u (spanjolskim) cizmicama medium spica, dakle, umjeren. Pa sam njih, pretjerano tupe i ostre, morao izmjeriti tocnim duhovnim metrom. To, naravno, nije proslo bez povisenih tonova, bezobzirnog upadanja u rijec i iskrivljavanja cinjenica. Kada bi njih troje prevodili Bibliju, svaka bi stranica njihova prijevoda izrodila 300 hereza. Nasi ljudi.
On 2 bi u London, na duze, „radi jezika“. A ne bio u Canadu, gdje ga rodbina zove vec godinama. Dao sam mu zlatni savjet: „Idi tamo gdje te zovu i neces faliti“. Ni cuti! „Ko te zove u London?!- pitam ja njega. Pa sta se onda tamo guras“? „Ja sam sam sebe tramo pozvao“-on ce tvrdo, samouvjereno i neupitno (kao da je na predizbornom skupu). „To ti je kao da si sam sebe pozvao na veceru kod nekoga, a odbio vecerati s onima koji te zovu“-pokusao sam zadnji put. Nije mi uspjelo. On 2 ostao tvrdoglavo pri svojevoljnosti, oce u London a nece u Canadu – i gotovo!
Nasi ljudi su ponekad tako teski i naporni da bi ih covjek najradije gledao dalekozorom, kroz prozor aviona. Tako da ih uopce ne cuje i da ih jedva vidi. Povremeno mailiranje i dopisivanje nije iskljuceno. Ali umjereno. I to bi bilo to.
11. svibnja (raining day in Dalmatia)
Pretjerana osjetljivost zacas se izrodi u ostru osvetoljubivost. Sentimentalnost i okrutnost su dvije strane istog novcica. Upravo se kich sentimentalnoscu (licitatorskog srca) mogu objasniti mnoge osobne, obiteljske i kolektivne okrutnosti koje eruptivno izbijaju u nasim malim, pojedinacnim i velikim, nacionalnim ratovima. Ja uprav prozivljavam posljedice osobne okrutnosti, koja je sinoc, u hipu, iskocila iz jedne lijepe glave. Kao anti-Atena iz anti-Zeusa. Potpuno neosnovano i bezrazlozno. A povodom jedne plavuse, dvije pizze i dva dvd-a. Fucking over reacted impuls! Nevjerojatno je koliko nasi muskarci i nase zene poklanjaju slijepoga povjerenja svojim ocima, usima i mozdjanima. Premda uglavnom vide tek svoje projekcije i cuju tek huk svoje unutarnje buke. I onda, na osnovu deformiranih premisa, zakljucuju s takvim distorzijama misljenja da vas od toga momentalno zaboli glava. Gluhi za argumente, slijepi za cinjenice, oni uvazavaju tek silu (glasa ili stasa) kojom ih morate osinuti da bi se na cas zaustavili i eventualno doveli u pitanje svoje predrasude i uvjerenja.
Sto tu buci u njima pa ne cuju tocno sto im se govori? To „ja“ buci. JA BUKA. Pojeli jabuku (kiselu) pa saznali nesto a umisli da znaju sve („Muci, ne govori nista, sve znam“!- refren je naseg covika). I onda nicije (vise) znanje ne primaju, naravno,na svoju stetu (a da ciju drugu?!). Puni buke (i bijesa), nisu u stanju primiti blage rijeci i suptilnije tonove, reagiraju samo na jos vecu buku. I bruku. Jer, zna se: nakon ja-buke slijedi ja-bruka (pitajte Adama i Evu).
Bucno je ovih dana i u Saboru, a izgleda da je na pomolu i velika bruka. Cuo sam troje mladih ljudi za susjednim stolom kako komentiraju jucerasnju saborsku sjednicu s Glavasom kao glavnom tockom dnevnog reda. „Ma triba staviti mlade ljude na ta mista a ne one metuzaleme“- rece mladic 1. Mladic 2: „Svi su oni iskompleksirani“. Djevojka: „Kaza je jedan jucer da u saboru sjede i dva cetnika. Pa ne moze se tako govoriti. Sta onda sjedis s njima, tribalo bi ga pitat“. Itd. isl. uz kavu i cigarete, a bez hrvatskoga Jarmusha.
Ukratko, nasi ljudi bi trebali sve svoje razgovore snimati video-kamerom ili barem diktafonom pa da mogu provjeriti tko je sta zaista kazao. A vlastite bi interpretacije morali uzimati s velikom rezervom i s dva-tri kila soli (njima „cum grano salis“ nije dovoljno). I onda bi se dogodili postepeni, ali znacajni, pomaci nabolje, u svim sferama zivota, od donjeg doma spavace sobe do gornjeg doma Sabora. Buka bi bila manja, a upravo proporcionalno bi se smanjila i bruka. Manje bi bili nategnuti pa bi se i manje derali jedni na druge (dok im treci deru kozu s ledja).
|
- 10:35 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
|
