Počeo je rat na našem otoku i u njihovu kućicu za ptice su doputovali izbjegli roditelji. Što su mogli; spavaću sobu su prepustili napaćenim starinama a bračnu su ložnicu preselili u sobu sa sitnom dječicom. Nekako u isto vrijeme kad su stari otputovali, otputovao je i On. Domovina je zvala. Prvi dolazak s ratišta, prije nego će sve to postati rutinom, proslavljen je u krugu prijatelja i uže obitelji. Kad su se ispričale najveće tuge i prepričale skoro sve instant radosti, i kad su alkoholna isparenja bila na rubu prelaska u kruto stanje, zabrinuti prijatelj konspirativnim glasom znalački ga upita:
"…Nego reci ti meni kako sad bračne dužnosti? (hehe)"
"Jebiga!", odmah se uključi u diskusiju Ona, "Kad je moga*, nije moga*, sad kad može – ne može!"




Kad sam već zašla u ove lascivne teme prilažem i jednu staru La Lineu prijevoda koji se ni u ludilu ne bi mogao opisati pridjevom ćudoredan.

* glagol moći, treće lice jednine, prošlo vrijeme

Uspješne tvrtke ne plaćaju račune. Tako glasi nova reklama za vip. Da nije žalosno bilo bi smiješno. Kod nas je baš ta formula važeća za uspjeh u poslovnom svijetu. Ne platiš za kupljeni materijal; ne platiš izvođačima a zaposlenicima u svojoj osobnoj tvrtci izostaviš kešovinu što su je primali na crno i voila: u rekordnom roku tu je velebna poslovna zgrada, sva u staklu, kromu i granitu. Stid je ne bi bilo da se nalazi u sred najvećeg šoping centra države Nevade. Najbolje je od svega što taj modus operandi ne smeta nikom, dapače, odmah ti svi počnu skidati kapu, odjednom si rado viđen, odjednom si VIP. Naš mali čovjek voli do obožavanja tipove s petljom. Obožava kad netko od legitimnih predstavnika naroda gleda u oči i laže a kad vidi kako suvremeni gospodarstveni mogul gazi preko mrtvih i smjelo ide prema svom cilju, čisto se nađe u stanju seksualnog ushita. Oni što gaze vole gaziti, oni što su zgaženi vole biti gaženi; sve u svemu - jedna jako sretana nacija.
Ja sa strane samo promatram. I čekam. Pratim tragove. Skupljam naizgled nepovezane podatke. I nadam se. Nikom ne govorim. Nitko to drugi ne primjećuje osim mene. Ili možda primjećuje, ali kao i ja šuti. Skoro sam sigurna. Tu je On negdje. Mora biti. Sve upućuje na Njega i pitanje je dana kad će nam se pokazati. O providnosti, tu je!