Počeo je rat na našem otoku i u njihovu kućicu za ptice su doputovali izbjegli roditelji. Što su mogli; spavaću sobu su prepustili napaćenim starinama a bračnu su ložnicu preselili u sobu sa sitnom dječicom. Nekako u isto vrijeme kad su stari otputovali, otputovao je i On. Domovina je zvala. Prvi dolazak s ratišta, prije nego će sve to postati rutinom, proslavljen je u krugu prijatelja i uže obitelji. Kad su se ispričale najveće tuge i prepričale skoro sve instant radosti, i kad su alkoholna isparenja bila na rubu prelaska u kruto stanje, zabrinuti prijatelj konspirativnim glasom znalački ga upita:
"…Nego reci ti meni kako sad bračne dužnosti? (hehe)"
"Jebiga!", odmah se uključi u diskusiju Ona, "Kad je moga*, nije moga*, sad kad može – ne može!"




Kad sam već zašla u ove lascivne teme prilažem i jednu staru La Lineu prijevoda koji se ni u ludilu ne bi mogao opisati pridjevom ćudoredan.

* glagol moći, treće lice jednine, prošlo vrijeme