Hiding from the Sun in shadow of the Moon
18.06.2006., nedjelja
mda... naslovi... tekst za deadbutterfly... opet se mrzim... razgovaram sama sa sobom... i gluposti... mda da...
|
život je samo laž zavaravanje da će sutra biti bolje  da... danas malo drugačije pišem.... mda... zajebano je sve to znate... život i smrt... snovi i iluzije... postoji li razlika u tome... život... život je svakodnevna bitka borba s vlastitim očekivanjima.... mene nije briga što ću ja sutra umrjeti... bit će mi drago... ali... hoće li zaista ljubav savladati svaku zapreku... ostati vječna čak i kada mene neće biti... ili će to postati samo bolna uspomena... koja će biti negdje zakopana što dalje od svijesti što dalje od njega?? ljubav je samo nada a nade ostaju zatočene u okvirima naše mašte i nikada se ne ostvare samo nastaju prividi, iluzije a pitanje je vremena kada ćemo shvatiti da je bitka već odavno završila jer više ni jedan istinski osjećaj ne postoji sve je postalo prazno  ili ću možda i dalje živjeti... dali mogu?? duše biti tako razdvojene a opet tako povezane... tako daleko a u biti tako blizu... smrt je još jedna laž jer ona ne postoji već sutra zakopana bit ću u grobu ali i dalje živjet ću u tvojoj duši živa i zdrava prebivat ću u tvojim uspomenama i nikada me nećeš izgubiti  zašto uopće postoje granice?? zašto bi samo nebo bila moja granica... smrt... zašto baš uvijek postoji kraj... onaj sretan ili tužan... nije bitno... zašto sve mora završiti... kraj često znači i početak nečeg novog... teško je otići ali kada god odeš tek tada proširiš svoje obzore tek tada spoznaš prave vrijednosti tek tada spoznaš sebe i druge  ljudi se nemogu promijeniti iako se mijanjaju svakim danom njihova osobnost ostaje urezana zauvijek... JA SAMO ŽELIM DA ME RAZUMIJU.... da to bi bio kraj mog razgovora sa samom sobom... to tak nekak izgleda u mojoj glavi... mda... poremećena sam ja... neda mi se pričat kaj je bilo ovih dana... ma... previše toga... od pijanstva, do tulumarenja, od suza do sreće... previše toga... i neda mi se sad ići nigdje... maj svit houm.... hihi :))... ovo mi je prva noć koju spavam ovog tjedna doma :).. hihi... fora... da... i tak... sry kaj vam se nisam javljala i bla... nije mi se dalo... volim vas sve... i obećah deadbutterfly... tekst... evo sad sam na laptopu pa evo... puse...  Sjedila je u bijeloj sobi. Sama. Gledala se u ogledalo. Nasmješila se. Svjetlost florescentnih lampi je obasjavala njenu svijetlu put. Gledala je svoj odraz, svoj osmjeh, svoje oči, svoju kosu... Milovala je svoje tanašno lice. -Sve je u redu.- uvjeravala se. -Pogledaj me, zar nisam predivna?- govorila je, ali odgovora nije bilo ni od kud. Bila je sama. -Sve je u redu. Ja sam u redu. Ja sam savršena. – govorila je i dalje. Gledala se u ogledalo kao da svoj odraz želi uvjeriti u to da je sve u redu, da je ona savršena, predivna, preljepa, da nema razloga za brigu jer sve je naprosto u redu. No odraz u ogledalu govorio je drugačije. U ogledalu skrivala se neka druga djevojka tamnog i izrabljenog,ali sanjivog pogleda, iscrpljenog i tužnog osmjeha, biljedog lica obasutog suzama, izrezane kože, pogotovo ruku, iščupanog srca. Djevojka je bila prestravljena prizorom u ogledalu. Nije shvaćala tko je to, uopće odkud se pojavio taj odraz. Bojala se. Drhtila je. -Ne to nisam ja.- govorila je glasno. No nije znala komu je govorila jer nikoga nije bilo. Pokušavala se uvjeriti da to nije ona. - Ne to nisam ja, ja sam savršena.- govorila je, uvjeravala je sebe, uvjeravala je zrcalo. -Ja sam u redu.- No sve što bi govorila točno iste riječi bi se očitavale na usnama djevojke u odrazu. No nije joj bilo jasno. Ono jednostavno nije mogao biti njen odraz. Ona je savršena. Nije moguće. Ne to nije ona. To ne može biti ona. Svaki puta kada bi rekla da je u redu, kada bi odbijala spoznaju da je onaj odraz njen, djevojka u odrazu poprimala bi još novih rana. - To nisam ja.- vikala je panično. - Ja sam u redu!- vikala je, vrištala je, uvjeravala je bijele nemilosrdne zidove, nije htjela da itko pomisli da je to ona. Ali glasovi su ju i dalje optuživali, napadali su ju, a ona se nije mogla braniti. Ali nije popuštala i dalje je govorila, i dalje ih je uvjeravala pa čak je i sebi govorila da je ona u redu, da je sve u redu, da je sve savršeno. No djevojka u zrcalu je svaki put vrištala nakon njenih riječi, laž ju je uništavala. Pala je na pod. Osjetila je hladnoću prvo u prsima, a zatim u cijelom tijelu. Ali nije odustajala. I dalje se borila protiv optužujućih glasova, uvjeravala ih je, uvjeravala je odraz, uvjeravala je sebe. - Ne ja nisam ti. Pogledaj ja sam u redu. Ja sam savršena za razliku od tebe.- puzala je prema ogledalu i neprestano urlala da je u redu, da je sve, baš sve u redu, da je ona savršena, bolja od svih, da to nije ona, da je ona ipak predivna, preljepa, da je sve u redu. Ali unutra negdje svaki put bi ju nešto spreglo, zaustavilo kada bi to izrekla nekako kao da se njena duša protivila tim riječima. Nije odustajala. Dopuzala je do ogledala. Djevojka u ogledalu gledala ju je tužnim, uplakaim očima, kao da ju je molila da prestane, da ju prestane uništavati svojim riječima. Bila je na izmaku snaga. Bila je toliko izrabljena, oštećena, izrezana, unakažena da se grčila od boli. Prišla je ogledalu. Rukom je prešla preko površine. - To je samo ogledalo.- smijala se sama sebi. - To je samo ogledalo.- ponavljala je, luđački se smijala. - Jesam li ti rekla da je sve u redu. Vidiš da uvijek imam pravo. Ipak, ja sam savršena.- pobjedički je govorila nepostojećoj osobi. Začula je grohotan smijeh pored uha. Trgla se. Pogledala je. Glas je dopirao iz ogledala. - Kako tužno. Ne prepoznaješ ni vlastiti odraz u ogledalu. Da ovo si ti. Toliko si se poistovjetila s maskom, savršenom maskom, da si zaboravila što si ti zapravo. Uništila si maskom svoje snove, iskrivila si sve svoje nevine poglede na svijet, unakazila si svoju dušu, pokopala si svoje želje. Zašto? Zašto si dopustila da te mijenjaju? Zašto si podlegla njihovim lažima? Ali, više nema povratka. Od sada, ja ću biti tu. Ja ću te kažnjavati svaki put kada kreneš krivo, ja ću biti tvoj stvaran odraz, bit ću mjerilo tvojih laži jer ja sam odraz tvoje duše. I svaka kap krvi koju mi proljevaš, svaka suza koju zbog tebe ispuštam sve to uzrokuješ ti svojim lažima, svojom maskom se uništavaš. Sada ja živim s tobom, jer moj odraz u tvojim očima više nije virtualan, bit ću uvjek uz tebe, iako ćeš često puta žaliti što sam tu. Da ovo si ti. Prava ti.- govorila je djevojka u zrcalu, smijala se, kao da se osvećivala, napokon je isplivala na površinu. Djevojka je bila prestravljena. Gledala je odraz i plakala . Ovo ju je uništavalo. Nije htjela spoznati da je to tako. -Ali ja sam savršena. Ja sam u redu.- vikala je i dalje. Odbijala je te riječi. -Lažeš. Ti si sve kriva. Nisi u pravu. Samo sam ja u pravu. Ja sam savršena. Ja sam u redu. Ti lažeš.- vikala je, optuživala je odraz, a djevojka u odrazu se samo smijala, luđački se smijala njenim riječima i dalje dobivajući nove rane. Dopuzala je do ogledala. -JA SAM U REDU.- vikala je najglasnije što je mogla. -LAŽEŠ!- šakom je razbila ogledalo. Mali komadići stakla raspršili su se po sobi. Smijala se. -Više te nema. Opet sam te pobjedila. Ipak, ja sam savršena. Vidiš da je sve u redu.- pobjednički je govorila. Glasovi su utihnuli. Pobjedila ih je. Više ih nema. Odjednom začuje smijeh. Okrene se. U zrcalu se ponovno forimirao odraz iste one djevojke, no ovog puta izrezane, unakažene skoro do smrti. No postojala je i dalje. Kopnila je u vlastitoj krvi, gušila se, ali je i dalje postojala, i dalje se smijala. Smijala se najglasnije što je mogla. - Ne to nije istina.- uvjeravala se trećeći što dalje od ogledala. - Ja sam u redu! LAŽEŠ! JA SAM SAVRŠENA!!!!- vikala je lupajući po zidu. Glasovi u glavi su se vratili. Napadali su ju. Opsjedali su ju. Onaj smijeh iz ogledala ju je ubijao, a glasovi su mahnito strujili glavom. Ja sam u redu…. lažeš…. maska…. ti si kriva….. ja sam savršena…. to nisam ja…. tiše nisam virtualna….. ti si pogreška….ovo si ti…… nema povratka…. Plakala je. Bježala je od svega ali nije mogla pobjeći. -Lažete! Svi lažete! Ja sam u redu! Ja sam savršena! Pustite me na miru!- vrištala je, nije to mogla podnjeti. -PUSTITE ME VAN!- lupala je krvavim šakama po bijelim zidovima. No nitko ju nije čuo. Izvana ju je promatrao jedan mladić. Na biljedom licu su se očitavali svježi tragovi suza. Htio joj je pomoći no ništa nije mogao. Nije mogao vjerovati da je to ona. Nije shvaćao. Nakon nekog vremena priđe mu jedan čovjek. -Više ništa ne možemo učiniti.- rekao je beznadno s puno razumijevanja. -Pođite, nema smisla da se više mučite.- rekao mu je izvodeći ga iz prostorije. Nije se odupirao. Pogledao ju je po posljednji put. Više ništa nije bilo važno. Izlazio je iz sobe, a glavom su mu strujala različita sjećanja. Sjećanja na vremena kada je baš sve bilo savršeno.  mda... koliko dugo čovjek može izdržati? opstati??  opet razgovaram sama sa sobom... ja sam bolesna  a samoća... svašta radi čovjeku... idem sad... bye muhica... moonshadow... moony... p.s. slayerka fakat mi je žao kaj više nećeš pisati... sam da znaš da te volim... i nadam se da se čujemo... pusa... |
