Mohikanci
Možda smo mi ko posljednji Mohikanci. Naše pleme je rastjerano, asimilirano u neka druga plemena – mnogi naši su i zaboravili da su završili tu našu školu - ali mi se okupljamo kao neko raseljeno pleme - s nama nestaće i našeg plemena - koje nije bilo pleme po krvi, vjeri, zavičaju - već više po mladosti i školi za more. Braća po mladosti i odrastanju. Klasići.
U restoranu nas je 15 – i više nego preglasni ko po pravilu, i nezainteresirani za druge goste. Nemaš tu potrebe za raspravama i uvjeravanjima. Tu vrijeme drugačije teče. Leti. Prošlo je 30 godina. Nema više te škole. Ostali smo mi – baš kao Pitomci-Mohikanci – stršimo neprilagođeni u novim nacionalističkim državama. Tražimo druge iz tog našeg plemena – gdje sve nisu zalutali.
Vidim, nisu se ljudi puno promijenili – karakteri su isti kao i prije 30 godina – nešto je dodalo, a nešto i oduzelo životno iskustvo, ali manje-više karakterom smo tu gdje smo i bili i onda, prije 3 desetljeća. S kosom ili bez kose. S kilom više ili manje. Kad smo se zadnji put vidjeli nismo puno pametovali. Ni sad ne pametujemo. Ništa jednostavnije nego biti ovdje i jesti i piti i pjevati sa svojim školskim kolegama.
Pitam se što to slavimo. Ne školu koje nema. Ne vojsku koje nema. Ne državu za čiju obranu smo se školovali. Tako ne možemo i da hoćemo slaviti ono što ljudi obično slave, prazne vanjske stvari, kao zgrade, grbove, zastave, uniforme, činove - nas je vrijeme lišilo svega toga - pa sad mirno možemo slaviti mladost koju smo zajedno proživjeli.
Mladost! E, da slavim tu svoju mladost sam sa sobom, mora da bi umro od dosade ili sebičnosti. Da je slavim sa svojim najbližima, familijom, susjedima i komšijama - ne bi išlo – moja mladost nije i njihova mladost. Ali kad slavim to vrijeme sa svojim klasićima – to je onda MLADOST koja se množi i snaži i pjeva i oslobađa i krijepi i pršti od života. I danas, 30 godina kasnije. Živili klasići!
|
