Ukratko - kad se vidimo?
Na početku - mislim kad je sve počelo - nije bilo važno tko je došao s koje strane - bili smo sa svih strana.
U sredini smo bili jedna strana-godina-generacija-klasa-XXVII- mi, kao neka druga klasa-generacija-neki drugi.
Danas smo opet na nekim stranama - kao bivši pitomci -jedne bivše vojske -jedne bivše države.
Pitam se koliko se ljudi danas sjeća da su živjeli u jednoj bivšoj državi. Rađali se, školovali, živjeli, umirali, ženili se, opet rađali, smijali se i plakali, šta sve već ne, dobijali stanove, kupovali stojadine, išli na ljetovanja, hrvali se sa inflacijom, opijali se, slušali glazbu, gledali filmove, smijali se budalama koji su govorili da ćemo jednog dana imati svako svoje pasoše...
Tito je za nas bio stvarna osoba, živio je predugo, baš da nama pokvari maturalno veče - umro je početkom maja 1980. i svi su toliko žalovali da su zaključili da je najbolje da se te godine mladi maturanti ne vesele - tako je bar bilo s nama - mi smo trijezni ušli u te godine zrelosti. Ono što nas je čekalo samo deset godina kasnije bilo je ludilo. Za krepat.
Sve po deset godina. 80-90-00-10. Kakvi koraci. 80-90 pa 00. Najteže se nosit s onim iz mitskih i mračnih devedesetih. Rekoh - ne želim izazivati ni politička, ni ideološka, ni nacionalna, ni državna, ni regionalna, ni ikoja druga prepucavanja - ali ne možemo poreći da nosimo to breme devedesetih. Šta ćemo s tim teretom? Koliko malo fali da se opet ne uvaljamo u beskrajne krugove optuživanja i opravdavanja? U to kolo ja ne bi, hvala! A opet bilo bi dobro u miru pretresti te stvari - da ne ponavljamo opet lekcije starih.
Sjetim se Bijelog Dugmeta, koncerta 2000 i neke, na stadionu pred preko 60 000 ljudi, u kafićima nakon dugo, dugo godina trešte stari hitovi koji se javno nisu vrtjeli i više od desetljeća, sjećam se te rijeke ljudi i tog osjećaja na stadionu - te pjesme žive u nama! Nema ih na TV-u, nema ih na radiju, ne slušaju se u kafićima, ni u stanovima, ni autima - a opet su dio nas. Emocionalno! Toliko srasli s nama - da ih je nemoguće izrezati, isjeći, izbaciti, zaboraviti, opoganiti. Bijelo Dugme je počelo kad smo mi završavali osnovnu školu, a prestalo je kad je već prestalo...
Kad se sjetim svojih klasića - prođu me emocije. Malo fali da se poskliznem u neku patetiku. Di je sad ta ekipa? Kako su preživjeli devedesete? Što je bilo osamdesetih? Kako im je sad u 2 - hiljaditim-tisućitim? Koliko ih više nije među živima? Što misle ti moje kolege iz XXVII klase MTSVŠ-a, 1976-1980? I gdje su sve završili? Pod zastavama kojih sve zemalja? Eh, kako će to izgledati kad se jednoga dana - na jednom mjestu, jednom bar, okupi veći dio nas!
|
