Grga, XXVII klasa MTSVŠ - Split

utorak, 16.12.2008.

Kuteri u teglju

kuteri u teglju

U teglju.

Na kraju druge godine slijedila bi praksa, u našem slučaju bilo je to logorovanje, spremanje stvari u mornarsku vreću, sjedanje u veliki drveni čamac - kuter - vezanje u tegalj, za remorker, pa put okolnih otoka. Tegljenje je bilo uzbudljivo, bezbrižno sjediš u kuteru i uživaš u nepresušnim šalama družine. Prava mornarička razbibriga. Ni žuljeva na rukama, ni straha da će pući veslo, srušiti se jarbol i polomiti koga. Spavali smo u šatorima, sastavljenih od šest šatorskih krila za šest osoba. Hranili se iz kazana. Vodu uzimali iz cisterni. Naučili koješta. Ljetovali po posebnom programu veslanja, jedrenja, ostali vojničkih rutina i igara. Kako sačuvati jaja i leđa u "truloj kobili". Kako namjestiti "španske čizme" oficirima dok im namještaš krevete, (nezamisliv popizditis, a bila je šala).

Ali eto slike.
Na slici teški lučki remorker i lagani drveni kuteri puni mornaričkih pitomaca.
Neka bivša vremena su to bila. Vremena kojih se neki sjećaju, neki ne, a mnogi se ni ne žele sjetiti. Neki ne-digitalni svijet, u kojem su se mnoge stvari radile polagano i pješke. Rutinirano. Kao mantre ponavljali su se ideološki slogani - bio je socijalizam - još nenagrižen inflacijom i ubrzanim odumiranjem. Prvo je umro Tito, a za njim i sistem koji je gradio sa svojom ekipom. Izgleda da su imali sličan vijek trajanja. Kako sistem tako i njegove institucije. I vojska i mornarica. Best before!

Opet slika tegljača i čamaca u teglju. Neke su stvari neizbježne. Pogotovo kad su veze javne, a užad zapetljana, učvorena.

"Bijelo Dugme" http://www.youtube.com/watch?v=d9YFrQESBGE

Nekada su matori bili mladi. A danas su samo matori. Sutra još matoriji. Preksutra više neće biti matorih iz ove priče. Doći će neki drugi matori. Prolaznost. Odmata li itko od nas taj film događaja unazad ili se sve svelo samo na ono veličanstveno sada bez jučer i bez sutra. Pita li se itko kuda nas vuče taj remorker vremena i kakav je to tegalj u koji smo se zavezali. Eh, lijepo je biti u čamcu u teglju, ni žuljeva, ni straha od loma...




- 02:16 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 12.12.2008.

Ukratko - kad se vidimo?

Na početku - mislim kad je sve počelo - nije bilo važno tko je došao s koje strane - bili smo sa svih strana.
U sredini smo bili jedna strana-godina-generacija-klasa-XXVII- mi, kao neka druga klasa-generacija-neki drugi.
Danas smo opet na nekim stranama - kao bivši pitomci -jedne bivše vojske -jedne bivše države.

Pitam se koliko se ljudi danas sjeća da su živjeli u jednoj bivšoj državi. Rađali se, školovali, živjeli, umirali, ženili se, opet rađali, smijali se i plakali, šta sve već ne, dobijali stanove, kupovali stojadine, išli na ljetovanja, hrvali se sa inflacijom, opijali se, slušali glazbu, gledali filmove, smijali se budalama koji su govorili da ćemo jednog dana imati svako svoje pasoše...

Tito je za nas bio stvarna osoba, živio je predugo, baš da nama pokvari maturalno veče - umro je početkom maja 1980. i svi su toliko žalovali da su zaključili da je najbolje da se te godine mladi maturanti ne vesele - tako je bar bilo s nama - mi smo trijezni ušli u te godine zrelosti. Ono što nas je čekalo samo deset godina kasnije bilo je ludilo. Za krepat.

Sve po deset godina. 80-90-00-10. Kakvi koraci. 80-90 pa 00. Najteže se nosit s onim iz mitskih i mračnih devedesetih. Rekoh - ne želim izazivati ni politička, ni ideološka, ni nacionalna, ni državna, ni regionalna, ni ikoja druga prepucavanja - ali ne možemo poreći da nosimo to breme devedesetih. Šta ćemo s tim teretom? Koliko malo fali da se opet ne uvaljamo u beskrajne krugove optuživanja i opravdavanja? U to kolo ja ne bi, hvala! A opet bilo bi dobro u miru pretresti te stvari - da ne ponavljamo opet lekcije starih.

Sjetim se Bijelog Dugmeta, koncerta 2000 i neke, na stadionu pred preko 60 000 ljudi, u kafićima nakon dugo, dugo godina trešte stari hitovi koji se javno nisu vrtjeli i više od desetljeća, sjećam se te rijeke ljudi i tog osjećaja na stadionu - te pjesme žive u nama! Nema ih na TV-u, nema ih na radiju, ne slušaju se u kafićima, ni u stanovima, ni autima - a opet su dio nas. Emocionalno! Toliko srasli s nama - da ih je nemoguće izrezati, isjeći, izbaciti, zaboraviti, opoganiti. Bijelo Dugme je počelo kad smo mi završavali osnovnu školu, a prestalo je kad je već prestalo...

Kad se sjetim svojih klasića - prođu me emocije. Malo fali da se poskliznem u neku patetiku. Di je sad ta ekipa? Kako su preživjeli devedesete? Što je bilo osamdesetih? Kako im je sad u 2 - hiljaditim-tisućitim? Koliko ih više nije među živima? Što misle ti moje kolege iz XXVII klase MTSVŠ-a, 1976-1980? I gdje su sve završili? Pod zastavama kojih sve zemalja? Eh, kako će to izgledati kad se jednoga dana - na jednom mjestu, jednom bar, okupi veći dio nas!
- 11:13 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.12.2008.

Veslači

Veslanje na Visu, lipanj, 1977. godina.

veslanje

Na slici, kao i u sjećanjima, teško je prepoznati osobe, sjetiti se detalja, bilo je ljeto, sigurno, i kuter je bio s dvanaest vesala, a na veslima pitomci mornaričke srednje vojne škole koji su netom zaključili ocjene na prvoj godini - i sad još odrađuju praksu logorovanja na Visu - spavanje na podu, malo marširanja, veslanja, jedrenja, kupanja - kao školsko kampiranje...

Veslanje. Sastavni dio klasične pomorske obuke. Valjda da znamo kako je nekad žuljevito bilo, veslo u ruke, pa odmjeri snage s morem - pa izmjeri koliko je duuuuga jedna morska milja - koliko je samo veća od kilometra - pa nauči zajedno s drugim veslačima skladno veslati, u ritmu kako ne bi jedni drugima krali snagu, pa pripazi da ti veslo ne isklizne, ne zapne, ne polomi se, a tek čvorovi, samo se usudi izaći na more, a da ne znaš vezati čvorove...

More.

Mnogo godina kasnije, uspio sam se natjerati da krenem čitati Odiseju - priču o povratku čovjeka kući, u drvenom brodu, na vesla i nespretna jedra, povratku bez kraja, po istom ovom našem sredozemnom moru - tada nisam znao - da smo kušali djelić tih pustolovina kojih tri tisuće godina kasnije. Danas nema grčkih bogova, nema ni sirena, čarobnica, nimfi, grčki su junaci zaboravljeni - ali ostalo je more i čovjekovo strahopoštovanje prema moru, krhki čamci i još krhkiji ljudi na svom putovanju kroz život - onaj gdje se ljudi nalaze, razilaze, zaobilaze, traže, prepoznaju u sjećanjima, proteklim iskustvima, koja su i danas, iako naizgled zaboravljena, neotkidiv dio nas - u tom moru bića, rekli bi neki, mi, kao i onaj davno zaboravljeni grčki junak, godinama putujemo, zaboravljamo, gubimo se, sjećamo se...

- 05:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Pozdrav svim pitomcima Mornaričke srednje vojne škole - Split - gdje god bili - dobrodošli

Bila jednom jedna škola - mornarička i tehnička i srednja i vojna- u nekom danas nepostojećem vremenu, u nekom danas nepostojećem sistemu, u nekoj danas nepostojećoj vojsci, u i danas najljepšem gradu na svijetu tamo negdje na kraju nadam se i danas frankopanske ulice...

Bila i ostala u sjećanjima mnogih njenih učenike koje su zvali pitomci - srednjoškolci - dolazili su sa 15 godina iz svih mogućih mjesta danas ex-države Jugoslavije i ostajalli do svoje 19 godine sa svim potrebnim znanjima za službu u mornarici...

Onda se zakuhalo, zamračilo, eksplodiralo - devedesete.

Sad se traže prijatelji, klasići, isti oni koji s kojima smo dijelili prvo krstarenje "Jadranom", prva postrojavanja, prva veslanja na kuterima, prva šatorska krila puna svakojakih odjevnih stvari, prvi raporti...

Namjera bloga je samo jedna - pomoći u povezivanju svih ljudi koji dijele iskustvo odrastanja i školovanja u Mornaričkoj (tehničkoj) srednjoj vojnoj školi.

Blog je isključivo emocionalne i ljudske prirode.

Svako ideološko i političko napucavanje i prepucavanje isključeno!

Dobro došli prijatelji!

Grga, XXVII klasa
- 00:49 - Komentari (18) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.