Level Up

Ponovno sam jučer bila ljuta, povrijeđena zbog stavova i riječi koje sam čula na račun svojeg posla. Cijelu sam večer o tome razmišljala i nisam mogla zaspati. Svjesna sam svoje preosjetljivosti, pa se pitam: Što je to što u meni izaziva toliku preosjetljivost, što me nervira i ljuti? I zašto je to tako? Zašto ne mogu jednostavno reći «Briga me» i nastaviti dalje po svome, po svojoj savjesti, po svojim sposobnostima. Zašto još uvijek nisam u stanju ne reagirati na tuđa mišljenja iako znam da dobro radim, da sam u mnogim područjima napredovala i osposobila se za mnoge poslove koji drugima nisu niti u peti.
Ne mogu zapravo ići protiv svojih emocija. One su nekad toliko jake da me ponesu u smjeru u kojem razum ne bi dozvolio da idem. I onda me poslije razum gnjavi i stalno govori «zašto nisi rekla ovako, onako, napravila ovo ili ono?» Pa, satima smirujem svoje misli, emocije se bore da se nametnu, a razum čini da se (opet i ponovno) osjećam glupo i nesposobno.
Ta moja potreba da dokazujem koliko sam sposobna je toliko jaka da me vuče putem i ja idem s veseljem u nova iskustva i nove mogućnosti. I očito da je na tom putu sve OK, jer ljudi oko mene potvrđuju mi moje vrijednosti… no kad sam sama sa sobom, opet sam nesigurna i stalno se preispitujem, osuđujem. I onda je dovoljna samo jedna osoba, jedna rečenica, da mi sruši sliku mene same.

Da je ovdje moja Seka, ona bi dobro razumjela o čemu pišem. Ona jedina je živjela u istom roditeljskom okruženju, i ona povremeno isto pati od sličnih problema. Njena je prednost u tome što je otišla vrlo rano, otišla u drugi grad, drugu zemlju, što je pokidala spone i u novom okruženju postala nova osoba. Njoj je lakše boriti se sa tim problemom, problemom samopouzdanja i samopoštovanja.

I sada dok ovo pišem shvaćam da znam gdje je uzrok svemu. Da sam svjesna svega iz čega je proizašla moja frustracija. Ono što me čudi je da nakon svih tih godina još uvijek nisam u stanju pobijediti duhove prošlosti. I što je još uvijek dovoljno da se pojavi autoritativan starija osoba koja svojim načinom podsjeća na nekog, pa da se vratim u stanje djeteta koje o sebi misli jako loše, koje se trudi dokazati da je dobro i uspješno, koje se stalno treba uspoređivati s drugima i koje tako jako treba pohvalu roditelja, a od njega dobiva samo primjedbe.

Jesam li ja u stanju sama riješiti svoj problem?
Kako ga riješiti? Što ću dalje činiti?

Ne znam… zaista ne znam…

Praznici su završili.
Nakon svega mogu samo zaključiti da sam opet uspjela... dodala sam 4 kg na svoju visinu i ne osjećam se pretjerano sretno radi toga.
Hard kaže... počni trenirati... vježbaj po malo...
a meni se ne da
samo gunđam i kukam kako sam sve deblja, kako mi je odjeća preuska, kako nemam ništa za obući... i tako
Vrijeme prolazi
sve sam deblja...
sve nepokretnija...
svoja nezadovoljstva uporno skirvam... i svaki put obećam sama sebi da ću nešto poduzeti... no ne poduzimam ništa... ne mogu se pokrenuti

No, dobro, nije da ne bih imala što drugo raditi ovih dana, no dužnost je dužnost. A ovog puta dužnost me vuće u Opatiju na nekoliko dana!
Potočnica će biti kod Bake, a Hard ionako non stop radi.
Naučila sam se na ova povremena putovanja, odsustva od kuće i kućanskih obaveza... i koliko god na početku govorila da bih mogla nekako drugaćije provesti te dane, ipak mi je drago da idem.
Mah
mah
nadam se lijepom vremenu ... iako planiram ponijeti i kišobran