Sinoć sam kod nekoga čitala post s istom temom. Roditelji nam ponekad postave nerealno visoke kriterije, ili nam se oni sami po sebi nametnu zato što smo rođeni perfekcionisti (ovo drugo je u nekoj mjeri moj slučaj). Mislim da ne treba uzalud ganjati duhove prošlosti. Postavili smo dijagnozu, analizirali uzroke stanja, procijenili ozbiljnost situacije i mogućnosti liječenja (uh, sad zvučim kao doktor...) Budući da prošlost ne možemo promijeniti, trebamo u sadašnjosti poraditi na svojoj budućnosti. Mislim da je rješenje problema u izgradnji svoje ličnosti i jačanju samopouzdanja. No ovdje treba naći vlastiti recept, jer - koliko ljudi, toliko ćudi. I meni su u obitelji znali blago prigovoriti zbog posla koji radim i to me je grizlo dok sam bila nesigurna, dok u sebi nisam shvatila da je upravo to i ništa drugo ono što sad želim. Možda ću sutra poželjeti raditi nešto drugo, ali razlozi za to bit će moji vlastiti i nikoga drugog. Btw, mislim da se bavimo sličnim zanimanjem, samo ja o tome iz nekih svojih razloga ne pišem na blogu ;) Možda bi pomogla racionalna analiza roditeljskih stavova. Ili pisanje onih famoznih lista - u čemu sam dobra, a na čemu moram još raditi. Jer lošega nema. Meni ta tehnika ne leži. Kad uspijemo sebe prihvatiti, shvaćamo da smo prihvaćeni i od drugih. Tako jednostavno, a kao sve u životu i tako teško za postići... Pozdrav! :)))
31.01.2007. (08:17)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
za sve postoji škola, ili barem tečaj. za postati pekar, tajnica il dimnjačar, svejedno. ali za postati roditelj nema ni škole ni tečaja ni recepta. oni pokušavaju sami. ponekad u svojim dobrim namjerama uspiju, ponekad i ne. slažem se sa A. da se treba izdići iznad spoznaje da su oni griješili u odgoju i da treba nastaviti rasti dalje. pa radi se o nama samima. dakle, dijagnozu znaš, kreni s samoizlječenjem :)))
02.02.2007. (06:44)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
autoritativan otac i pasivna majka u meni su ostavili trag zbog kojeg funkcioniram na istom principu, poput tebe... uvijek nesigurna u sebe, sve sto radim, cak i u pohvalu, kad je dobijem... jednostavno ne mogu povjerovati da je netko primijetio i ocijenio kao kvalitetan moj rad?! ludo, zar ne? a svakodnevno zivim s tim... ali zato- svaka kritika postaje poput slona koji mi gazi po dusi... kako se izlijeciti? imam maleni savjet, meni je pomoglo, ne da se izlijecim, jer lijeka nema, nego da razumijem i manje patim zbog toga svega- Louise Hay- Kako iscijeliti dusu i tijelo... moja topla preporuka, kad procitas par stranica, bit ce ti sve jasno... pusa velika s mora
02.02.2007. (15:41)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
aquaria
Sinoć sam kod nekoga čitala post s istom temom. Roditelji nam ponekad postave nerealno visoke kriterije, ili nam se oni sami po sebi nametnu zato što smo rođeni perfekcionisti (ovo drugo je u nekoj mjeri moj slučaj). Mislim da ne treba uzalud ganjati duhove prošlosti. Postavili smo dijagnozu, analizirali uzroke stanja, procijenili ozbiljnost situacije i mogućnosti liječenja (uh, sad zvučim kao doktor...) Budući da prošlost ne možemo promijeniti, trebamo u sadašnjosti poraditi na svojoj budućnosti. Mislim da je rješenje problema u izgradnji svoje ličnosti i jačanju samopouzdanja. No ovdje treba naći vlastiti recept, jer - koliko ljudi, toliko ćudi. I meni su u obitelji znali blago prigovoriti zbog posla koji radim i to me je grizlo dok sam bila nesigurna, dok u sebi nisam shvatila da je upravo to i ništa drugo ono što sad želim. Možda ću sutra poželjeti raditi nešto drugo, ali razlozi za to bit će moji vlastiti i nikoga drugog. Btw, mislim da se bavimo sličnim zanimanjem, samo ja o tome iz nekih svojih razloga ne pišem na blogu ;) Možda bi pomogla racionalna analiza roditeljskih stavova. Ili pisanje onih famoznih lista - u čemu sam dobra, a na čemu moram još raditi. Jer lošega nema. Meni ta tehnika ne leži. Kad uspijemo sebe prihvatiti, shvaćamo da smo prihvaćeni i od drugih. Tako jednostavno, a kao sve u životu i tako teško za postići... Pozdrav! :)))
31.01.2007. (08:17) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
mama sepia
za sve postoji škola, ili barem tečaj. za postati pekar, tajnica il dimnjačar, svejedno. ali za postati roditelj nema ni škole ni tečaja ni recepta. oni pokušavaju sami. ponekad u svojim dobrim namjerama uspiju, ponekad i ne. slažem se sa A. da se treba izdići iznad spoznaje da su oni griješili u odgoju i da treba nastaviti rasti dalje. pa radi se o nama samima. dakle, dijagnozu znaš, kreni s samoizlječenjem :)))
02.02.2007. (06:44) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
dupli
autoritativan otac i pasivna majka u meni su ostavili trag zbog kojeg funkcioniram na istom principu, poput tebe... uvijek nesigurna u sebe, sve sto radim, cak i u pohvalu, kad je dobijem... jednostavno ne mogu povjerovati da je netko primijetio i ocijenio kao kvalitetan moj rad?! ludo, zar ne? a svakodnevno zivim s tim... ali zato- svaka kritika postaje poput slona koji mi gazi po dusi... kako se izlijeciti? imam maleni savjet, meni je pomoglo, ne da se izlijecim, jer lijeka nema, nego da razumijem i manje patim zbog toga svega- Louise Hay- Kako iscijeliti dusu i tijelo... moja topla preporuka, kad procitas par stranica, bit ce ti sve jasno... pusa velika s mora
02.02.2007. (15:41) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...