Level Up

Opet sam sve ostavila za zadnji tren...
Sutra, tj. danas opet putujem... poslom i sve sam si pripreme ostavila za zadnji tren. Hrpu veša peglala sam do sada, za put nisam ništa pripremila... i sad sam živčana i ne mogu spavati... a putujem tek poslijepodne... uh... kad ću se konačno naučiti redu???

Nagovaraju me, zadnjih dana da bi za Potočnicu bilo jako dobro da joj nabavimo peseka ili macu.
To nagovaranje, baš s poklopilo s nekim forumskim nagovaranjima i isticanjima prednosti imanja peseka ili maca...
A ja... ja ne želim imati kućnog ljubimca. Nekoliko je razloga za to:
- protiv sam toga da se peseka ili macu drži u stanu, njima treba prostor, zelenilo, a ne zatovoreni prostor, kutak za spavanje, kutak za jelo, kutak za nuždu...
- jedva stižem poloviti i obaviti sve posliče s kojima se bavim i trenutno nemam vremena kojeg bih posvetila ljubimcu
- Hardovo i moje radno vrijeme je smjensko i nema šanse da imamo ustaljeni dnevni ritam, tjedni red i slično... naš se život odvija prema tim smjenama
- volim ujutro spavati i ne mogu si zamisliti da se zbog pesekovih potreba dižem u rano jutro, po kiši, snjegu, vjetru... da bi on obavio što treba i malo prošetao
- i na kraju... možda i najvažnije... gadljiva sam na dlake... to u stvarnosti vješto skrivam, "trpim" druženje s tuđim ljubimcima, no poslije dobro gledam da mi na odjeći nije ostala neka dlaka, a ruke tri puta perem

Od kuda započeti priču o ljepotama naše zemlje, o bogatstvu prirode, o marljivosti ljudi i raznolikosti ideja.
Ispunjena sam takvim oduševljenjem i emocijama, da mi se čini kao da sam upala u sivu vreću i u njoj se guram sama sa sobom, a ne vidim da svijet oko mene buja životom i ljepotom koja je uvijek tu, dostupna, vedra, moćna i stalna.
Ljepota koju samo treba poželjeti dotaknuti, vidjeti, osjetiti. Potrebno je malo truda i volje da se razdere vreća i da se krene u otkrivanja sebe u nekoj novoj okolini.
I to mi se dogodilo ovog tjedan. Vrijeme spoznaje, otkrivanja, dubokih emocija (za koje sam mislila da ih više neću doživjeti… koja sam ja naivka).
Dva izleta u prirodu, dva otkrivanja i spoznaja da moram nešto promijeniti u načinu života, da moram stati, pogledati oko sebe i uzeti si vrijeme za uživanje u ljepotama prirode.

Ovo neće biti putopis, neću opisivati što se i kako događalo, samo ću vam predložiti da posjetite ista mjesta. Mjesta na kojima sam ostala bez daha zbog savršenosti, ljepote, mira, bogatstva, veselja…
Zeleni vir kliknite na link Zeleni vir
Krasno
Kuterevo

Bila sam jednom, ali ću opet otići.
Moram!

i dodatak: slike na web stranicama su samo pokušaj prikaza kako sve to izgleda, treba to vidjeti!!!

U tri dana, dva izleta! Bilo je super, zanimjivo i veselo.
Koristim priliku što blog radi... a kasnije, ako bude radio napišem što je i kako je bilo!

Jučer sam odradila i dovršila (gotovo) sve poslove na poslu. Umorna sam, iscrpljena, iako se količina poslova i obaveza u slijedećih mjesec dana smanjila ipak imam još toga za obavljati. Jedva čekam godišnji.
Propao nam je prvi plan za odlazak na more, pa moram smisliti nešto drugo. Zašto moram? Zato što je Hard rekao nek ove godine ja izaberem. Ah, najteže su mi takve odluke, ali valjda ću nešto smisliti. Seka me zove kod nje, Hard bi išao autom, no meni se ne da... daleki je put.
Kakav godišnji zapravo želim? Vrlo jednostavan. Da ne moram nikud daleko putovati, da ne moram čistiti i spremati, da ne moram kuhati, da se mogu odmarati i izležavati, drijemati na ležaljci u hladu... i tako.... ići tamo gdje nema puno buke, puno ljudi, negdje gdje je mir.
Najviše mi treba mir i tišina i opuštanje...
Valjda ću nešto smisliti.

Obućena u debele čarape, dvije majce, debelu trenirku i zagrnuta vestom, sjedim ispred kompa i pokušavam smisliti o čemu da pišem.

Sama sam.
Hard je u noćnoj... Potočnica je kod Bake i Dede... a ja pripremam neka predavanja, slažem mape s papirima i materijalima, pijem topli kakao i ponekad se iznenadim tišini koja me okružuje.
Nisam već dugo bila sama, poseban je to osjećaj, navikla sam se da je uvijek netko oko mene. Nedostaju mi, iako je to samo za kratko i sutra će sve opet biti po starom, ne mogu prestati po navici odlaziti u njenu sobu da provjerim da li je pokrivena...

Moja draga Sestrica je ovdje od subote... i već u subotu mora ići kući... već dva dana svoje slobodno vrijeme provodimo u besciljnom lutanju gradom, smješkanju, brbljanju, isprobavanju cipela i raznih sitnica.
Tako mi je žao što ne može dulje ostati.

Razlog zašto je došla jesu zdravstveni problemi našeg Tate... godine, bolest i eto... imao je prije mjesec dana blagi moždani udar. Od tada više nije isti... boli ga, ne može hodati, ona je došla, a ja "bježim". Ne mogu se suočiti s činjenicom da je star i bolestan i da mu nikako ne mogu pomoći. Da može otići od nas. Teško mi je o tome pisati, a kad ga vidim samo mi takve misli plove glavom i ne mogu mu se smješiti i praviti se kako će sve biti u redu.

Kad sam u ponedjeljak stigla na posao čekalo me ugodno iznenađenje.
Jedna Odluka o imenovanju i poziv za sastanak!

Od tada se ne prestajem smiješiti i veseliti!!!
To je to!
Ono što sam željela ostvaruje se. Imam još planova i ideja, priča još nije gotova. Uživam u spoznaji da su "neki" vidjeli moj rad, uočili moje sposobnosti, što su me predložili i imenovali, što imam mogućnost sudjelovati u promjenama.
I što je najvažnije, nisam trebala odstupati od svojih stavova i principa. Sa smješkom se sjećam riječi mojeg dragog kolege o ponosu. Tko ga šljivi. Nek on priča svoje... ja idem dalje iako još ne znam gdje ću konačno stići... al osjećaj je dobar - odličan.