Možda je šutnja zlato, al ja ću ipak prdnuti.

Neki lik po nadimkom "Kiedis" me pitao "kako to da sam završio u Zadru iz Đakova?" Prvo sam mu mislio odgovoriti na njegovom blogu. Predomislio sam se, pa odlučio odgovoriti na svom jer mislim da bi to moglo još dosta vas zanimati..... Pa sam se opet predomislio i odlučio sastaviti jedan post jer ovo vrijedi posta.


Kad sam bio 6. razred, roditelji su mi se rastavili jer je stari bolesna pijančina ptsp-ovac koji se ne želi liječiti. Kada su se rastavili staroj je sinulo kako bi se mogla vratiti u svoju Dalmaciju, pa lagano traži svakakve besmislene razloge i prigovore na život u Đakovu tipa: "Što ako nam dođe Stjepan (moj stari) u stan, kako bi ga mi izbacili?", iako u te tri godine nikada nije došao ni u našu ulicu, a sretali smo ga dva puta godišnje. Bez mog znanja polako traži posao bilo gdje na Jadranu. Ja sam nešto koji puta i načuo, ali mi se to sve nekako činilo kao puste želje i gluparije.
Završio sam tako osnovnu (naravno uz nezaboravne uspomene), upisao gimnaziju, upao u odličan zajebantski razred. Tako negdje u to vrijeme shvatio sam da je staroj uletio neki posao u Pakoštanima. Malo smo porazgovarali o tome, dala mi je svoje egoistične razloge zašto bi se odselili : puno ljudi ju nervira, ne želi biti u istom gradu kao i stari, od Slavonije je bolesna, zaželila se rodne Dalmacije, tamo je ljepše.... Na sva moja objašnjavanja, ljutnje, razbijanja, divljanja, plakanja, nepričanja s njom... je reagirala sa : "Ma znam ja, to je sasvim normalna reakcija, ali naviknut ćeš se ti, to nije nikakav problem, vidjet ćeš!". Koji sam se kurac trudio sklapati prijateljstva 14 godina kad sve propadne u trenu???!!!!
Zapio sam se ko zemlja, pozdravio se sa gradom i prijateljima i 27.9.2003. krenuo put Zadra.
Bio sam ljut k'o šiba, sve mi je išlo na kitu, nije mi se dalo upoznavati nove prijatelje kad znam da sam ih ostavio stotine iza sebe. Slijedilo je dugo prilagođavanje uzrokovano mojim odbijanjem da se prilagodim (npr. i nakon 3 godine tepem svoj slavonski naglasak).
U Zadru mi je sad skroz ok, ali sa nikim neću biti dobar kao sa nekim ljudima iz Đakova.
Puno ljudi mi je reklo kako sam imao sreće jer sam sad u boljem gradu, imam prijatelja i u Zadru i u Đakovu. Što koji kurac mi imaju to svi nabijati u mozak???!! Samo ja znam kako sam se tada osjećao, i nitko drugi!! Daleko najgore iskustvo u mom životu, a bilo ih je...
E, i stara je prodala prije jeno misec dana stan u Đakovu (bez konzultacija sa mojom sestrom i samnom), tako da sad tamo imam - kurac!