10 dana divljine
05.09.2005., ponedjeljak
PROKLETE POLETUSE
Nema pauziranja, za nas, djecu generacije sumraka civilizacije, koji nas omata necujno. Sve ce teci dalje kad mi budemo maknuti iz toka vremena. Nista, koliko znamo, ne moze zaustaviti vrijeme i predajemo se tom zakonu bez otpora, jer toliko je duboko u nama, da ga nije moguce dotaknuti. Ne postoji ispravno pitanje koje bi otvorilo vrata s odgovorima, nasu Pandorinu kutiju. Zatvori oci, dijete kao i mi. Rasiri ruke i osjeti svijet koji titra oko tebe. Kozmicku silu koja nas vodi i ispreplice, mijenja smijer, nepredvidivo zakrece klupko koje nas povezuje s nasim predcima i potomcima. Stazu zivota koja nas drzi sputane u mrezi vremenitosti. Kao veliki crni pauk postojanja. Crna udovica koja nam daje zivot i donosi smrt. Sto je tu dobro, sto lose? Zelis saznati. Dok zivot kao otrov tece tvojim venama. Elektricitet iskri u sinapsama i srcu. Kisik ti polako razara stanice. Izgaramo polako, proklinjuci to sto nas je ovdje donjelo. Grcevito se drzimo, ipak, nezadovoljni, ali zahvalni. Turobno sretni. Djeca svijetla i mraka. Tisucu lica u svakom jednom. zbog sestre u bolnici i sna koji mi je isprican i svega sto se dogadja i sto ce se dogoditi u svijetu. da ne poludim. jos lakse. |
