10 dana divljine
26.08.2004., četvrtak
PART 1
Promatram naoko praznu sobu i uvjeravam se da je zrak cist. Polako ulazim, ali panika je sve veca. Pocinjem trcati, ne mogu disati od straha i tjeskobe. Srce nekontrolirano udara, mozak izvan kontrole. Samo instinkt bez ikakvog vodstva navodi me da trcim. Dogadja se najgore, obris na susjednom zidu, sad znam da nisam sama. Ne, nije to kao u filmovima, ne padam i ne dizem se nevjerojatnom brzinom, ne bih se ionako mogla dici, znam to. Napad je samo pitanje vremena, imam tek nekoliko sekundi da potrazim sredstvo za obranu. Nedostatak koncentracije i nekontrolirano drhtanje mi ne dopustaju da mislim, reagiram, trazim. Bole me pluca i grlo, osjecam tesko bockanje i otkazivanje misica, krajnji umor. Zelim zatvoriti oci, srusiti se, bez borbe nije vazno. Mrak se sve vise priblizava, nesvjestica. Uspijevam se trgnuti, uzimam u ruke zasiljeni stap u blizini. Napada me s ledja. Okrecem se tek napola i zamahujem stapom. Nemam dovoljno snage, nema adrenalina koji me moze spasiti. Ne uspijevam probiti kozu do kraja, ostavljam samo ogrebotinu. Dugim noktima grebe me po vratu i licu, iskljucijem se, polako, ne dozivljavam bol. Osjecam zube koji prodiru kroz kozu vrata i zarezuju u arteriju. Krv, toplina i nista. Odlazim, gledajuci se u oci. Pogled ne govori nista, izraz lice odrazava zbunjenost i pitanje "zasto?". Zelim plakati, ali ne mogu. Nemam suze, nemam oci. Ono sto sad jesam uzdrmano je i u jos vecoj panici. Osjecam nepojmljivi strah, beznadnost. Ne mogu vristati, ne mogu nista. Znam da me nista dobro ne ceka. Ne mice se, ne mijenja niti vrijeme, niti prostor. Obraca mi se glas. Govori mi da za mene nema mjesta, zasluzujem smrt. Za mene nema spasenja, nicega. Zasluzujem smrt, ponavljam si. Nevjerojatan strah i tjeskoba. Osjecam bol u prsima, podivljali puls, gusenje. Nije moguce. Budna sam. Sjedim na krevetu, duboko disem i mirno gledam u drvece na dvoristu kroz prozor. Budilica na stolu prikazuje krivo vrijeme, uzimam mobitel s ormara. Pola dva. Znam tko mi se obrtio i znam sto mi porucuje. Znam da nesto moram poduzeti i da si u ovom trenutku ne mogu pomoci. Znam i da necu vise moci zaspati. Zatvaram oci i lezim do jutra, kao u komi, bez pokreta, premjestanja. Kad u paklu vise nece biti mjesta, mrtvi ce hodati zemljom. Zanimljivo razmisljanje za mladog ateista. Religioznost razvijena u opsesiju, doslovno preko noci. Jedino sto sam htjela u 5 sati ujutro, bila je ispovijed. Oko 6 mi je postalo jasno, da ne bih znala ili imala sto reci. Dosla bi u crkvu sa iskrivljenim smijeskom i krivim namjerama. Neiskrenim ciljem, ne mogu postici nista uzviseno. Za mene, ocito, ni na koji nacin nema mjesta. Ne bojim se smrti jer nemam za to valjani razlog niti opravdanje. Nakon svega, ne mogu se bojati niti onoga nakon, jer ne mislim nista poduzeti. A ipak se bojim. Ipak dvije noci nisam spavala zbog nevjerojatne zaokupljenosti religijom. Zasto? |
