10 dana divljine
14.07.2004., srijeda
POST FESTUM (PUT U KOMUNISTICKU PROSLOST AND BACK)
prije kave je bilo veselo, ali na kavi su me svjeza doza lose obradjenog kofeina s vrhnjem i nekoliko cigareta uspjele dokrajciti. spojeno sa cinjenicom da mi je prvi dan nakon jebeno zastrasujuceg kasnjenja, nisam mogla ocekivati drugaciji ishod.plava i bambz uz moju pomoc, sugestije i budjenje u 8 ujutro jer nisam mogla spavati, pristale su na izlet do kumrovca. upoznavanje nase slavne yu-crvene proslosti je plan jos od prosle godine, ali nikad ga nismo ostvarile jer nitko se nije sjetio reci: "danas idemo". vec na putu od birca do auta sam imala osjecaj da lebdim u zraku, da se razumijemo, na potpuno krivi nacin. krenule smo do bambz da pokupimo neke sitnice i partizansku kapicu koja svima dobro stoji, jer je to jednostavno u njenoj naravi, moj zakljucak. uz nju je islo upozorenje: "ovo mi je omiljena kapica, nemoj da ti se nest zbog nje dogodi." pokusavala sam se zbuksati skupa kod bambz na wc-u, ali nista nije pomoglo. kao da hodam po magli, razmisljala sam uz blagi osjecaj da bi im trebala reci. kad su pocele pricati u autu sve mi je dop..., ubacila sam rundeka u player i pojacala do kraja s isprikom da moraju cuti ovu pjesmu, i ovu, i ovu, jer nisam mogla podnjeti da cujem real life glasove. bamby je prvi puta vozila na autoputu i prosla magicnu crtu od 120km/h, nakon mojih "100 i holding", "uuu, 110 i holding". na rotoru smo u potpunosti namjerno, unatoc ocitoj guzvi, napravile dva kruga za druga tita na opce veselje ekipe koja je cekala da se napokon maknemo. skoro smo sletjele s ceste od smijanja. ovo je vec pixies faza. tu zaboravljam da mi je zlo i pocinjem uzivati. kumrovec? hm... mislim da se ipak vise radilo o pojmu kumrovca, a ne kumrovcu direktno. opce odusevljenje je izostalo, ali smo sve uspjele ismijati, pa smo se zadovoljne vratile do auta in the end. svaka noseci privjesak sa likom druga tita, ljubicice bijele, narafski. ostavile smo ludjacki sklepanu posvetu sa ilustracijom kruske. takodjer, zaklele smo titu na vjernost cak i nase kucne ljubimce. nisam mogla uzeti digitalac pa smo trenutak klanjanja najsjajnijem sinu ovih postora ovjekovjecile tek slikom kapice uz marsalovu nogu na mom mobitelu. ipak, dopustile su mi da nosim kapicu neko vrijeme. postoje indicije da su kokosi i neke stare jabuke bile, bar genetski, svjedoci marsalova odrastanja. nekoliko puta samo dozivjele sok zbog, ma necu o tome pricati, jer cinjenica da su nas lutke uspjele izbaciti iz takta, nije za spominjanje. otrcani prodavac sladoleda nasm se pokusavao uvaliti na najcudniji i najodvratniji nacin ikad vidjen. zeni u gift shopu je za naplatu tri privjeska i njihovo stavljanje u vrecice potrebno vise od 10 minuta. sljedeci put dolazimo za vrijeme sezone, kada se nosi stafeta i prostorom odjekuju stare pjesme kojih se mi ne mozemo sjecati, ali ih ipak znamo. pozdrav od pripadnika prve generacije koja nije bila u pionirima. na putu natrag samo imali jos jedan "prvi put". zaustavila nas je murija. polupismeni idot je na sve nacine pokusao uspostaviti dojam autoriteta. cak se uspio osvrnuti i na cinjenicu "mladi vozac". mi u zadnje vrijeme cesto ginemo na cestama, znate, mladi opcenito. opstruiramo boljitak nacije. cak se cini da namjerno to radimo. prema njegovoj logici, bolje je prilagoditi brzinu i upasti u bezdan ogromne rupe u cesti, ako time mozes izbjeci skretanje na suprotnu praznu stranu uz punu preglednost. jebi ga, ipak on ima cijela dva razreda srednje, mora pokazati da zna pisati. nase divljenje se ne moze opisati rijecima. cini mi se da premalo pisem o bitnom. |
