10 dana divljine
05.07.2004., ponedjeljak
ISPRIKA ZA PONASANJE?
sjecam se prosle godine, taj magicni tjedan do suocenja sa sudbinom i "razredbenim na filozovskom". ista stvar. hana je oko 3.6. (i iznenadjena sam da datum otprilike pamtim) rekla da se osjeca poprilicno opusteno, s obzirom na divljanje PMS-a "uzduz i poprijeko kroz neshvatljive hormonalne puteve." istina, u tom periodu se lakse fokusiramo na dnevno prosipanje hormonalne zlobe diljem domovine, a i svijeta (cuda sms-a i moderne tehnologije, smijesak). kad prevladamo sve demone i shvatimo o cemu se radi, lakse se usredotocujemo na vazne stvari. kao izbjegavanje ucenja usred napadaja urednosti. kad se situacija smiri sa prvim pljuskom, ne mogu se nacuditi cistoci i urednosti svoje sobe. naravno, za vecinu je to i dalje nerazmrsivi kaos nepotrebnosti. stvar koju majka vec dvije godine nastoji baciti je mali komadic bambusa, doslovno dugacak 2cm, koji stoji na istaknutom mjestu medju ostalom kramom na srednjoj polici. rijetki shvacaju da je on strateski polozen priblizno 10cm od velikog komada stakla. suveniri iz nedavno zatvorenog birca, nase jazbine. uz njih stoji kuzija cigareta, ispisana imenima nasih bendova. to srednjoskolsko p.s.i.n.a. razdoblje nikad nije prestalo zivjeti u mojoj sobi. odlaskom u zagreb sve je "konzervirano". samo povremeno ubacujem nove knjige i "smece iz zagrebackog zivota". sobi je najavljena generalka, nakon toliko godina mraka. damn it. sad sam razocarana i u strahu. nakon svake generalke, majka i ja neko vrijeme ne razgovaramo jer ja sve stvari kompulzivno guram u najrazlicitije kutije. svaki i najmanji papiric je vazan. bas sam hrcak. ona ne podnosi kutije, teska kombinacija. vecina neprocjenjivih dragocjenosti zavrsava u smecu, zaboravljena vec drugog dana. ipak, svecano sam odlucila da se stvari iz jazbine i svo ono kamenje koje skupljam na izletima ne mice! cini mi se da mi se zivot krece izmedju lako utvrdivih konstanta. otprilike svake cetiri godine prizeljkujem apokalipsu kao odrijesenje od svih odgovornosti. zapadam u razdoblje opce tuposti i trazim odgovore u religiji. prema nekoj logici stvari, ostaju mi islam i katolicka crkva slijepog koker spanijela ili nesto slicno. gazim sva obecanja o prestanku sa pokusajima samounistenja uopce. koliko god rewarding zvucalo za samopouzdanje, buditi se sa svijsecu da si sotonin poslanik na zemlji vec nakon treceg jutra ne djeluje privlacno. dosada, to je to. cista dosada koja donosi potrebu za promjenom. dosada kad znas da to mozes. dosada kad sumnjas da neces uspjeti, jer uvijek drzis sa strane misao o nepotrebnosti i izjednacavanju na kraju. |
