Karota ludens

U ovoj visoko urbanoj i kulturnoj sredini u kojoj trenutacno boravim, postoji to neko pravilo da se u srednjoj skoli nose papuce. Buduci da smo mi jadnicci iz provincije mogli slobodno dolaziti u cipelama (to nam valjda dozvoljavaju zbog nase civilizacijske neprilagodjenosti i siromastva), nisam bas najsigurnija u odgovore na pitanje koje mi se vrzma po glavi, pa eto da tu priupitam. Okej. I sad ti imas recimo 16 godina i punokrvni si punker, uvazeni clan scene kojeg zbog drndanja u lokalnom bendu i DIY fanzina poznaju cak i u susjednim drzavama. Dolazis u skolu s irokezom od pola metra zbog koje su ti konzerve od profesora vec nebrojeno puta zvali starce na primanje, nosis vijetnamku s hrpetinom bedzeva koju si zaplijenio starijem rodjaku, hlace koje mozes skinut samo tako da ih sastruzes ziletom s nogu i koje ti je vlastita baka odlucila vise ne suzavat da ti sacuva barem nekakvu mogucnost imanja potomstva u kasnijim godinama, bicvice s prisivcima na, stajaznam, Exploited iiiii... kakve papuce? Mislim, postoje slape na Misfitse, ali nes valjda nosit to komercijalno sranje. Sta onda imas na nogama? Plisanog zeca kojem si odrezao uvo? Papuce s metalnom kapicom? Old skul karirane papuce iz didovog ormara? Pomozite mi rijesit tu misteriju, molim vas.

Jednom je Kana primijetila kako nam kao kreativni poticaj najbolje sluze one stvari kojima smo se odusevljavali kad smo bili mali. Daleko od toga da je citava suvremena umjetnicka produkcija svojevrsna reciklaza, ali o trazenju istog osjecaja senzacije kod nekih autora vec bi se dalo razmisljati.

Ovih dana proucavam neke dokumente i casopise iz Jugoslavije i odusevljavam se tim prastarim jezicnim konstrukcijama i hibridnom hrvatskosrpskom ili srpskohrvatskom sintaksom. Kad citam te tekstove, ma koliko bili ideoloski obojeni (a totalno jesu, i to mi je pomalo smijesno iako me istovremeno donekle plasi uvid u vrlo slicnu demagogiju u danasnjim dnevnim novinama, casopisima i uzdbenickim materijalima, pogotovo onaj dio koji se odnosi na neprijateljski odnos spram nekadasnjeg mrskog rezima koji smo, kazu, srecom nadvladali), uzivam kao mala svinja u blatu.

Tehnika, nauka, pripadanje covjecanstvu... u koordinatnom sustavu ondasnjih tekstova ove rijeci funkcioniraju kao referentne tocke. U danasnjim koordinatnim sustavima imamo neke nove rijeci, neke nove repere u prostoru, krecemo se na drugaciji nacin. Nije bitno je li bolje ili losije kad je sve to isto, jucer danas sutra, vidi gore natuknicu o ideologiji :D i iako sam otvoreno ljevicarski orijentirana, nisam nekriticna, stoga je za ovu temu vazno samo to da sam uz te referentne tocke naucila citati i bas mi se zato ovih dana divno kretati prostorom koji vec 20 godina ne postoji.

Kako su mi svi praroditelji (bas mi fali neki jednoznacni izraz kojim bih obuvatila i djedove i bake) prosvjetni radnici, ja sam odrasla uz pocetnice. Bilo je tu svega. Rukom pisanih pocetnica, pocetnica za odrasle, ratnih pocetnica, mirnodopskih pocetnica, jos mirnodopskijih pocetnica i citavog niza ostalih udzbenika dok ih konacno, sa sluzbenom pocetnicom generacije 1980 Dobro jutro 1, 2 i 3 nisam prerasla. Uz vec spomenuto Dobro jutro, u kolekciji pocetnica kojih se sjecam bili su jos i Nas put i Sunce na prozorcicu. Ova potonja je iz 1960. i zahvaljujuci tome sto mi je dugo vremena sluzila kao sinonim za savrsenu citanku, nasla se u naslovu ovog posta. Eno u njoj mitoloska prica o malom Brozu i svinjskoj glavi (inace, zanimljivo je da u njoj ima manje ideoloskih i mitoloskih elemenata nego u onim citankama moje generacije). Zatim, udzbenici za prirodu i drustvo Moja domovina i Moj zavicaj. Genijalni tekstovi i genijalne ilustracije, a gotovo citav udzbenik je posvecen ucenju o okolisu putem gradjanske participacije (djeca u svom kvartu odluce napraviti igraliste). Eto veza s pocetnim pasusom ovog bloga, eto veza s onim sto me ocito kasnije u zivotu strukovno odredilo. I naravno, Priroda i drustvo s legendarnim Puckom u kojeg sam bila potajno zaljubljena onoliko koliko se moze biti zaljubljen u crtane likove i koji je ocito anticipirao moju kasniju opsesiju rascupanim deckima (njegov sam imidz u njeznim pubertetskim godinama uvijek povezivala s Kurtom Cobainom, ah). Uz pocetnice i citanke, duhovna hrana su mi bila i oba sveska prastarog izdanja enciklopedije Svijet oko nas, barem sto se ilustracija tice. Kasnije sam dobila nova izdanja s fotografijama, ali nisam uspjela prezaliti one genijalne slike (iako sam se, moram priznat, godinama bojala one ilustracije na kojoj lav zdere gnua, takve stvari zaista ne bi trebale biti u djecjim enciklopedijama. Digresija, jos jedna: divna je Kruska u Brehmu zatukla prijeteceg vuka breskvom, mozda joj je trebalo pokazati i tog lava pa da i njega umlati nekim vocem).

Sve u svemu, ti mi tekstovi i popratni crtezi imaju neki sug, neki zacin koji tako nedostaje danasnjim ogoljenim tekstovima, danasnjim hiperrealisticnim fotografijama i danasnjem izbijeljenom papiru ili LCD monitoru. I opet, znam ja da je sve to isto...

...a mozda i nije. Jer nitko vise ne crta ovako.

Povremeno mi dodje da zapisem nesto u ovu kantu, ali mi naslovnica bloga svaki put toliko ogadi citav koncept blogosfere da odustanem i prije nego sto utipkam password. Danas nisam, previse me razveselila prijateljeva izjava o emocionalnoj zrelosti da bih je propustila zakeljiti medju citate samo zbog sugave naslovnice. :)

Nisam lose, poludepresivnom postu ispod ovoga unatoc. Vise sam nekako... prazna. Vesele me sitnice, kava na suncu, rakijice s prijateljicama i Hrvatski poslijeratni strip kojeg sam iskopala s tavana kad sam isla odnijet prastari kaput u ormar s moljcima. To je valjda dobro, zar ne?

Nego, cemu uopce sluze ti moljci?