Pregled posta

Sunce na prozorcicu

Jednom je Kana primijetila kako nam kao kreativni poticaj najbolje sluze one stvari kojima smo se odusevljavali kad smo bili mali. Daleko od toga da je citava suvremena umjetnicka produkcija svojevrsna reciklaza, ali o trazenju istog osjecaja senzacije kod nekih autora vec bi se dalo razmisljati.

Ovih dana proucavam neke dokumente i casopise iz Jugoslavije i odusevljavam se tim prastarim jezicnim konstrukcijama i hibridnom hrvatskosrpskom ili srpskohrvatskom sintaksom. Kad citam te tekstove, ma koliko bili ideoloski obojeni (a totalno jesu, i to mi je pomalo smijesno iako me istovremeno donekle plasi uvid u vrlo slicnu demagogiju u danasnjim dnevnim novinama, casopisima i uzdbenickim materijalima, pogotovo onaj dio koji se odnosi na neprijateljski odnos spram nekadasnjeg mrskog rezima koji smo, kazu, srecom nadvladali), uzivam kao mala svinja u blatu.

Tehnika, nauka, pripadanje covjecanstvu... u koordinatnom sustavu ondasnjih tekstova ove rijeci funkcioniraju kao referentne tocke. U danasnjim koordinatnim sustavima imamo neke nove rijeci, neke nove repere u prostoru, krecemo se na drugaciji nacin. Nije bitno je li bolje ili losije kad je sve to isto, jucer danas sutra, vidi gore natuknicu o ideologiji :D i iako sam otvoreno ljevicarski orijentirana, nisam nekriticna, stoga je za ovu temu vazno samo to da sam uz te referentne tocke naucila citati i bas mi se zato ovih dana divno kretati prostorom koji vec 20 godina ne postoji.

Kako su mi svi praroditelji (bas mi fali neki jednoznacni izraz kojim bih obuvatila i djedove i bake) prosvjetni radnici, ja sam odrasla uz pocetnice. Bilo je tu svega. Rukom pisanih pocetnica, pocetnica za odrasle, ratnih pocetnica, mirnodopskih pocetnica, jos mirnodopskijih pocetnica i citavog niza ostalih udzbenika dok ih konacno, sa sluzbenom pocetnicom generacije 1980 Dobro jutro 1, 2 i 3 nisam prerasla. Uz vec spomenuto Dobro jutro, u kolekciji pocetnica kojih se sjecam bili su jos i Nas put i Sunce na prozorcicu. Ova potonja je iz 1960. i zahvaljujuci tome sto mi je dugo vremena sluzila kao sinonim za savrsenu citanku, nasla se u naslovu ovog posta. Eno u njoj mitoloska prica o malom Brozu i svinjskoj glavi (inace, zanimljivo je da u njoj ima manje ideoloskih i mitoloskih elemenata nego u onim citankama moje generacije). Zatim, udzbenici za prirodu i drustvo Moja domovina i Moj zavicaj. Genijalni tekstovi i genijalne ilustracije, a gotovo citav udzbenik je posvecen ucenju o okolisu putem gradjanske participacije (djeca u svom kvartu odluce napraviti igraliste). Eto veza s pocetnim pasusom ovog bloga, eto veza s onim sto me ocito kasnije u zivotu strukovno odredilo. I naravno, Priroda i drustvo s legendarnim Puckom u kojeg sam bila potajno zaljubljena onoliko koliko se moze biti zaljubljen u crtane likove i koji je ocito anticipirao moju kasniju opsesiju rascupanim deckima (njegov sam imidz u njeznim pubertetskim godinama uvijek povezivala s Kurtom Cobainom, ah). Uz pocetnice i citanke, duhovna hrana su mi bila i oba sveska prastarog izdanja enciklopedije Svijet oko nas, barem sto se ilustracija tice. Kasnije sam dobila nova izdanja s fotografijama, ali nisam uspjela prezaliti one genijalne slike (iako sam se, moram priznat, godinama bojala one ilustracije na kojoj lav zdere gnua, takve stvari zaista ne bi trebale biti u djecjim enciklopedijama. Digresija, jos jedna: divna je Kruska u Brehmu zatukla prijeteceg vuka breskvom, mozda joj je trebalo pokazati i tog lava pa da i njega umlati nekim vocem).

Sve u svemu, ti mi tekstovi i popratni crtezi imaju neki sug, neki zacin koji tako nedostaje danasnjim ogoljenim tekstovima, danasnjim hiperrealisticnim fotografijama i danasnjem izbijeljenom papiru ili LCD monitoru. I opet, znam ja da je sve to isto...

...a mozda i nije. Jer nitko vise ne crta ovako.



Post je objavljen 10.11.2008. u 00:36 sati.